Trebao bih biti kolegijalan kad netko otvoreno laže, izmišlja i iskrivljuje činjenice zbog osobne koristi? Kad se s jedne strane zgraža zbog ružnog skandiranja ili baklji, a s druge strane svjesno prešućuje i ignorira teški kriminal, nered i nasilje koji mu plešu pred nosom?

Prema takvima ne osjećam nikakvu kolegijalnost jer sramote sebe, svoje redakcije, svoju struku i časne, poštene i neovisne novinare kojih u Hrvatskoj itekako ima. Prema takvima ne osjećam nikakvu moralnu ili profesionalnu dužnost jer je zbog takvih sportsko novinarstvo i došlo na loš glas. Zbog takvih se danas sve novinare smatra nečijim plaćenicima. A nisu. Ni blizu.

Najlakše se pokriti ušima, prešućivati nepravdu koja buja oko tebe i titrati jaja opciji koja je trenutno snažnija, moćnija i bogatija. O nekim stvarima vrištati, a o drugima šutjeti kao riba i praviti se da nisu tvoj posao. Najlakše se skrivati iza alibi-novinarstva s kojim se nećeš zamjeriti ni jednom moćniku, a onda čekati da te gazda nagradi nekim keksićem. Ali to nije novinarstvo. To je poltronstvo.

Hrvatsko (ne samo sportsko) novinarstvo treba istinu, moral, kičmu i muda, a ne kolegijalnost.

Danas sam dobio sina i želim da ovo bude moj prvi tekst u njegovom životu. Umjesto da ga učim kolegijalnosti, borit ću se svaki dan svog života da izraste u muškarca kojemu će svetinja biti pravda i poštenje, a ne boja dresa ili stranačka iskaznica. Da misli svojom, a ne tuđom glavom i da se nikad ne plaši bilo kome u facu reći sve što treba reći. Ružna istina je uvijek poštenija od lijepe laži. Ili partijske kolegijalnosti.

A sad me ispričajte. Idem se napiti s ljudima koje volim.