Igrala se 81. minuta utakmice kada je sudac pokazao na bijelu točku. Start, u najmanju ruku, dvojben, prosvjedi suparnika glasni, ali odluka, naravno, nepromijenjena. “Slobodno sudačko uvjerenje”, procijedio je ironično netko iz gledališta. Loptu uzima jedan hrabri igrač, stavlja je na “kreč” i odašilje nebu pod oblake. Namjerno. Suparnici mu prilaze i čestitaju, suigrači bijesni ne mogu doći sebi, a klupski establišment na čelu s trenerom i predsjednikom s gnušanjem gleda svoga igrača, donose Sportske novosti.

- Igram taj usrani nogomet već 20 godina, ali nisam nikada doživio da moj igrač namjerno promaši jedanaesterac u 81. minuti i to kod rezultata 1:1, i mi na kraju izgubimo utakmicu u 90. minuti! - grmio je kasnije šef stručnog stožera.

Potez koji bi izmamio pljesak cijeloga svijeta u ligama koje vrte milijarde nije, eto, nažalost, prošao na terenu NK Budainke Kolonije. U susretu 4. kola Druge ŽNL Centar. Druge lige od dna. Gdje bi se trebalo igrati iz čiste ljubavi. Za pivo i ćevape. Za prijatelje. Za prave vrijednosti. Za sport, pobogu. Tamo, eto, Branko Radičević - 30-godišnjak podrijetlom iz Slavonskog Broda, ali koji živi u Zagrebu i svaki drugi vikend poteže 200 kilometara kako bi zaigrao za Budainku - tamo je Branko Radičević zbog same srži fair playa na kraju dana nagrađen - izbacivanjem iz kluba!

- Iskreno, nakupilo se. Nakupilo se previše toga i stigao je trenutak u kojem je kap prelila čašu - priča nam jučer Radičević. - Radi se o drugom najnižem stupnju natjecanja, potpuno amaterizmu, a ligi koja funkcionira “tri za tri”.

Što je to?

- Princip igre u tom stupnju natjecanja: ja uzmem tri boda doma, a onda ti ih dam u gostima. Više nisam mogao. Gledam te mlade dečke koji znaju unaprijed kako će utakmica završiti. Ne znaju više kako se boriti, što znači igrati utakmicu u kojoj se ne zna epilog, kako je iskreno, ispravno pobjeđivati i gubiti. Gledam klince koji igraju ligu koja se igra isključivo zbog gušta, prijateljstva i ta tri ćevapa i piva nakon utakmice, a koje sport uči potpuno krivim, bolesnim, morbidnim porukama. Da je sve na prodaju, da se oko svega možemo dogovoriti. Gledam ligu u kojoj su dogovori normalni, a suci potkupljeni. Gledam sport, konačno, koji je otišao kvragu...

Radičević je kao klinac prošao sve uzraste Marsonije, da bi kasnije zbog faksa “karijeru” nastavio u Zagrebu, a sada, “pod stare dane”, vratio se doma, gdje posjećuje roditelje i usput, iz gušta odigra partiju nogometa. Odnosno - igrao je...

- Suigrači me nisu htjeli pogledati, trener me se odrekao, a predsjednik s kojime sam inače dobar, odmah mi je dao ispisnicu iz kluba. Da se razumijemo, ja protiv njih nemam ništa, nisam ogorčen, to je njihovo pravo.

Po nama - krivo pravo. Samo zato što je Radičević napravio ono što bi napravio svaki normalan, dobar čovjek. Ali, zaboravljamo da je takvih sve manje.

- Naravno da mi nije žao, dobio sam pregršt poruka podrške, javljaju se klubovi i zovu me k sebi, ali i suparnički igrači iz drugih klubova kojima sam poručio samo jedno: Sada je red na vama! Ovo nije plod vlastite samopromocije jer zaista nisam mogao ni vjerovati da će to doći ovako daleko, ovo je samo izraz bunta jednog silno nezadovoljnog čovjeka kojem je dozlogrdilo biti dio pokvarenog, trulog sustava, koji na identičan način funkcionira već godinama. OK, znam da period onih zadnjih kola, kada svakome nešto treba, određuje neke stvari i dogovore čak i u top ligama, ali da se ovo događa u, pazite, četvrtom kolu, pretposljednje lige nogometa, znak je da je sve zaista otišlo kvragu.

Radičević je, inače, završio kineziologiju i radi s klincima u vrtiću i školi.

- I kako da tim klincima objasnim da će kada narastu spoznati kako ne mogu pobijediti baš svaki put kada to žele ili da ako se potrude najviše na svijetu ipak mogu pobijediti nekoga tko je bolji, viši, jači. I vidjeti sreću, istinsku sreću u njihovim očima nakon što su to učinili, ili one iskrene suze kada gube. Kada, zapravo, na osnovama sporta uče kako funkcionira svijet i život. I nadam se samo da će ovaj potez barem nešto promijeniti...