Netko pametniji od mene davno je rekao:

Farizeji osuđuju Isusa zbog druženja s grešnicima. Iako oni znaju da se radi o izgubljenim ljudima, ne vide u njima ljude kojima treba pomoći da se na pravi put vrate, već ih promatraju kao ljude dostojne prezira, koje ne treba žaliti. Izgubljeni grešnik i čovjek im ne predstavlja nikakvu vrijednost, niti smatraju da je on Bogu dragocjen te da ga Bog voli.

Dobri Pastir uzima inicijativu i traži izgubljeno, traži uporno i temeljito, raduje se i očekuje od svojih susjeda da se i oni raduju. I na koncu radost onog tko je pronašao izgubljenu stvar povezuje s radošću neba pri spasu jednog grešnika. Izgubljena ovca zna da je izgubljena ali luta sve dalje i dalje. S obzirom da je bespomoćna, ne zna što činiti da se vrati svom pastiru. On treba prvi doći k njoj i vratiti je u tor. Ovo je slika ljudi koji znaju da su izgubljeni, ali ne znaju uvijek kako se vratiti na pravi put, ne znaju koji je pravi put obnove i obraćenja. Za Milosrdnog Isusa nitko nije nepovratno izgubljen, on uporno, strpljivo i neumorno traži svakoga tko je izgubljen i pruža mu svoje milosrđe, sve dok ne dođe do obraćenja. A onda nastupa slavlje i radost neba zbog povratka grešnika na pravi put i ponovnog povratka u zajednicu ljubavi i mira na zemlji.