Na zapadu ništa novo. Tamo su bili i njihovi nonići, očevi su im čuvali mjesta, sad su oni tamo. Ispod sata! Pomalo dolaze i njihova djeca, prva generacija koja može reći »tata mi je bio Armada«. Još bolje – »moj tata je Armada!«.
Moj tata nije bio Armada, ali je igrao za preteču Rijeke, »Kvarner« i to na legendarnoj, 1. Kvarnerskoj rivijeri. Otprilike u isto vrijeme bacio me u more, gurnuo loptu i otpeljao na Kantridu. Malo nakon što sam prohodao. Za ovu priliku, rođendan navijačima koji su se prvi sjetili »krstiti«, pa i formalno-pravno upisati svoje ime u narodnu baštinu, rado bih se sjetio nekih ljudi koje pamtim sa zapada.

Ispod sata se prvi put čula pjesma. Ispod sata se zavijorila prva plavo-bijela zastava. Ispod sata se prvi put, davno, pojavio i vođa navijača koji je dirigirao orkestrom raštimanih hrapavih glasova. Nekad se skandiralo »labudi, labudi«, prije 40-ak godina to je bilo originalno, tako se dizalo bijele domaćine do pobjede. Samo nakratko, plavo-bijele zastave su se pomaknule prema sjeveru, ispod stijena. Krajem sedamdesetih, početkom osamdesetih. Bilo je to doba Rijekinog uzleta, prvih trofeja, prvih europskih utakmica, sve češćeg uprizorenja na malim ekranima u terminima direktnog prijenosa. Navijači su htjeli biti bliži oku kamere, htjeli su odaslati čišću sliku i ton u domove svih onih koji su govorili o »simpatičnom klubu s Kantride«. Htjeli su i dečkima na terenu biti razumljiviji, direktniji, jasniji. No, srce je ubrzo reklo »na zapadu nam je mjesto«.
Navijači su imali svoje miljenike, svoje tihe legende, junake, heroje, ali dobro bi bilo sjetiti se i druge strane. Druga strana ograde budi sjećanja na »kokice, sjemenke, kikiriki«, legende koje su kod Rijekinog pobjedničkog gola u 89. minuti bacali »zanimaciju i sport za zube« u zrak, praktički ravno navijačima u usta. Jedan od onih koji možda nije bacao, ali je sa svima bio dobar svakako je čika Lazo. Stalno je vukao crni kaput za sobom po podu i više odgledao utakmica nego prodao sjemenki. Bio je jedan od onih simpatičnih došljaka koji izvorno nije navijao za Rijeku, ali je plakao svaki put kad bi Rijeka izgubila.
Najplodnije sedamdesete i osamdesete lansirale su ispod sata i najjači glas zapada, zacementiranog u zadnjem redu tribina – Bradu! Čovjek s bradom, jednostavno prozvan – Brada, pobrao bi ovacije porazbacane bijele navijačke mladeži više od rasnih golgetera, kad bi zagrmio »Mauro šamaraj, tjeraj u napad... daj, daj, daj!«.

Pamti se i jedna ženska ruka istetovirane podlaktice, na kojoj je pisalo »Đulio, tebe voljeti nije grijeh«. Pa sljedeće nedjelje opet ista ruka, opet ista poruka. I tako tko zna do kada... nadam se da i dalje voli Đulija, nadam se da nije zaboravila gdje je Kantrida.
Bilo je i onih koji su doslovno ostavili kosti na Kantridi, a već prevalili sedamdesetu i nisu se tukli na stadionu. Garantirano, teta Antonija (pokoj joj duši), starica se gurala u prvi red ispod sata na Rijeka-Dinamo 0:0 1987. U gužvi pala, slomila nogu. Sramila se reći doktoru da je pala na utakmici.
Rođenje »Armade« rodilo je i junake o kojima je puno toga rečeno i ispisano. No, nisam se načitao o dečku koji je svaku domaću utakmicu morao, na nagovor cijelog zapada, pjevati »Motori«. Mile huligan, skandiralo mu se od milja. Aljoša, dobra vila Kantride, izmamio bi svaki put »Aljoša na ogradu« i odradio svojih pet minuta vođenja navijača. Čile, »lijevo-desno, gore-dolje«, taj je možda i preaktualan.
Ajmo o onima s terena, koji su se bahatili u krivom dresu; onima koji su izazivali, pa dobili svoje. Varvodić, vratar splitskog Hajduka. Kako ga je lijepo bilo gledati kako pognute glave sluša »Varvodiću, jel' ti žao što te Mladen zajebao«! S tri gola u svojoj mreži, a drznuo se nakon jednog njihovog slaviti okrenut prema nama. Nastavio je niz golmana koji su, kao najisturenija točka prema navijačima pod satom, morali ispasti glupi i gestikulirati nešto »lijepo«. A suci... ajme majko!
Suci zaslužuju prostor za sebe. Nekad su to bili ljudi u crnom. Svaki drugi novinski naslov bio je »Čovjek u crnom zavio Rijeku u crno«. Vratimo se još malo rođenju Armade, a ostanimo ipak kod sudačkih izmišljotina! Prvi grafit koji pamtim s potpisom Armade je »Na Kantridi ne'ko će da strada, Petroviću, čeka te Armada«. Grafit je osvanuo na riječkim ulicama nedugo nakon beogradskog jadranskog derbija u finalu Kupa 1987. godine. Zoranu Petroviću uspjelo je ono što njegovom imenjaku Krečku nije: došao je na Kantridu nakon svog »remek-djela« protiv Rijeke. Bila su druga vremena, pobrao je samo zvižduke. Došao je opet, pa je pobrao još jednom zvižduke, čak je i potaknuo pijanog reportera da za »Sportski pregled« u svom izvještaju kaže »dočekan sa zvižducima, ispraćen s ovacijama«... laž, totalna. Došao je i treći put, 1990., kao glavni sudac Rijeka-Dinamo, u posljednjoj sezoni Jugo-lige. Onda je već bio »Cigan«, ali to su prihvatili i BBB, pa se više nije znalo što je baš nama skrivio.

Gostujući navijači uvijek su imali svoje mjesto na Kantridi. Sjever, pa sjeveroistok, pa istok. No, u vrijeme bivše države stadion je bio svojevrsna miks-zona gdje je svatko mogao potražiti mjesto na tribinama »odakle se dobro vidi«, bez obzira s kojom majicom ili čijom zastavom došao. Šalovi su došli kasnije, zastave su se vukle na ispoliranim kop-
ljima, dršcima od metle, očišćenim granama, pometale bi ceste prema Kantridi ogromnim platnima koja bi padala s nosača... bilo ih je svih boja, svakakvih kreacija, raznih veličina, tekst samo jedan – ime kluba.
Transparenti su dolazili najprije u klasičnom stereotipu, pa s kratkim pokličem i navijačkom porukom, a potom, uglavnom u novije doba i s malo originalnijim tekstom.
Postoji i presedan! Najbrojnije gostujuće navijače nije imao Hajduk. Bili su uvijek dobro organizirani, svojevremeno su to bili miroljubivi Dalmoši s bilim lancunima preko ramena koji bi padali niz leđa. Svi su oni govorili, odakle god dolazili, da vole i Rijeku. Nisu najbrojniji bili ni navijači Dinama, kojih je, na mahove, znalo dolaziti isto tako jako puno, a istini za volju, puno više bilo ih je i u našem gradu. Dakle, nisu to bili ni navijači ostatka »velike četvorke« – Zvezde ili Partizana. Nisu bili ni navijači Želje, Sarajeva ili Veleža. Imala je i tuzlanska Sloboda svoje navijače na Kantridi, u »3. maju«, »Torpedu« ili u riječkoj Luci bilo ih je odsvukud.
Najbrojnije navijače (bez ijedne zastave!!!) imala je Priština! To je bio događaj na Kantridi, kad bi Rijeka povela 2:0, izgledalo je kao da svi navijaju za Rijeku. Svi se dižu, svi slave gol. Priština smanji na 2:1, dižu se svi oko mene (šta je ovo, otkud ovi?). Priština prema kraju utakmice krene na sve ili ništa, pokušava zabiti izjednačujući gol, diže se cijeli stadion, svi navijaju za Prištinu! A sutra, po cijeloj Rijeci i Opatiji, iz svake radnje samo komentari kako »nismo imalji sreće«.

Za kraj, hvala Armadi. Hvala na rađanju jednog simbola koji se čvrsto veže uz grad Rijeku i koji je punokrvni zaštitni znak grada koji se voli na jedan nenormalan način. Grada u kojem nikad ništa nije do kraja kako treba, a ne bi ga čovjek mijenjao nikad, ni za sto Las Vegasa ili Las Palmasa. Ni za deset puta veću plaću! Armada je pojam, to nisu neki ljudi koji su znali počiniti grijeh ili napraviti glupost. Ljudi su ljudi, u rasponu od naj s jedne do naj s druge strane razuma ili srca. Armada je izvukla više puta od javnosti »svi smo mi Armada« ili »cijeli grad bio je Armada«. Nije baš tako, zna se tko je Armada, tko »spava u parku, spava gdje stigne...«. Proputovali smo i mi koji nismo Armada s Armadom razna gostovanja; priznajemo, tako nam je bilo jeftinije, jednostavnije i praktičnije. Na koncu, treba znati gdje parkirati u tuđem gradu, takva su vremena, nažalost. Hvala im i na tome, od srca. Pružili su nam mogućnost osjetiti još jednu životnu priču, sresti bezbroj ljudi, vidjeti gomilu zgoda i nezgoda. (novi list - sandro bastiančić)

Jako lijep tekst, što se između ostalog od Sandra i moglo očekivati. Bez obzira što mi se neke stvari definitivno ne sviđaju u pogledu Armadinog izričaja, ona je definitivno, može se reći možda i najprepoznatljivi brend grada.

http://www.novilist.hr/Sport/dalovic-se-odrice-500000-eura-za.aspx

Đalović se odriče 500.000 eura za ostanak u Rijeci

a mogli bi i vratiti ahmada kako stvari stoje

a neigra u hajduku(neopravdano po meni)...a rasteretio bi đalovića podosta.
uvjek vam onda igra i formacija sa tri napadača..ahmad sredina,đalović desno,matko/križman ljevo...

budi zloban, jer ne vidim na šta ciljaš

A vjerojatno ga udara, malo za promjenu, brojanje krvnih zrnaca.

Moram priznati da je i meni to upalo u oko danas kada sam čitao Novi list,
ali baš me briga nek zabija tko hoće samo neka zabija.

Onda dolazi netko od vas sutra u pulu???Šteta što nećete biti u najjačem sastavu pa da nam lijepo sjednete kao šlag na kraju...Ali nema veze bit če za dogodinu...
Samo nemojte raditi kažin po gradu, ipak mi još nismo navikli na nerede...
@Zoba: svaka čast na slikama, baš ih je bilo sjetno gledati, ponovilo se dogodine!!!