Moglo bi se pisati o još jednom porazu Rijeke, jer to već postaje standardna tema. Mogli bismo pisati o Ivanu Krstitelju koji nas je potopio u vodi Kranjčevićeve ulice, ali nameću nam produžetke kontroverzne utakmice između Rijeke i Hajduka odigrane 19.9.2010. na Kantridi, kao hit koji ne silazi s programa. Da barem Riječani znaju toliko galamiti koliko splitske kolege, već bi nam pet puta priznali prvenstvo 1998/99.

Nekoliko poruka iz Dalmacije stiglo je i na moju adresu, kao autora kolumne naslovljene „Vruća pitanja“. Bogu hvala, prijateljskih i dobronamjernih, ali sa zajedničkim nazivnikom „odakle toliki animozitet prema Hajduku“. Neću se osvrtati na djetinjarije tipa „ne grizete nikad tako protiv Dinama“, nego ću probati razlučiti gdje je nesporazum, ukoliko ga ima. Možda sam krenuo u sizifov posao, a možda ću i promašiti metu. U svakom slučaju, osjećam se povučen za jezik. Kao prvo, u korijenu problema je jedan apsurd. Riječani genetski ne mrze Hajduka. U svakom pogledu. Pripadnici moje generacije (rođeni šezdeset i neke), koji od malih nogu pohode Kantridu nagledali su se nogometnih legendi u jednom sasvim drugačijem ozračju. Pamtimo i Rijekinu crnu epizodu u "drugoj ligi zapad" (od pet sezona, svjedočio sam posljednje tri godine). Tih godina, na objavljivanje rezultata preko razglasa uvijek se Kantrida veselila Hajdukovim uspjesima.

Ne govorim o riječkim Hajdukovcima koji su Kantridu obilazili kao kibici, nego govorim o preteči Armade, navijačima ispod sata. Takvo raspoloženje nastavilo se  povratkom Rijeke u 1. ligu, takve scene gledale su se i osamdesetih, skroz do kasnih osamdesetih, otprilike do prvih sukoba Torcide i Armade. Prije toga, navijači Hajduka su bili tretirani kao simpatični Dalmoši. Tučnjave između navijača bile su gotovo viteške, šakama, s izuzetno rijetkim epilogom blago zakrvavljene glave. Da ostanem trenutak u osamdesetima i odgovorim na opasku „mi smo Gračanu slomili nogu“; Nenu Gračanu nismo "mi" slomili nogu, nego Mladen Mladenović. Tu utakmicu gledao sam s C tribine, lom mi se desio ispred nosa. Na poluvremenu do tribina je došla vijest da je Gračanu pukla noga i ni jednom normalnom navijaču Rijeke nije bilo to ugodno slušati. To što je transparent bio takav kakav je (Neno, ča te ni sram), rezultat je rivaliteta koji je postojao.

Normalno, u tom rivalitetu navijači Rijeke nikad nisu bili zaneseni idejom da je Rijeka veća od Hajduka, pa ni onda kad je završavala prvenstvo bolje plasirana, ili kad je izbacivala Hajduka iz Kupa. Rivalitet je postojao, nismo mi izmislili "jadranski derbi", a nisu ga izmislili niti nakon Rijekina dva Kupa Maršala, nego davno prije, pa i prije „zlatnih šezdesetih i sedamdesetih“. Zbog toga je teško podnijeti Torcidine lekcije po navijačkim forumima u stilu "pa niste vi nama rivali, vaši rivali su Belupo, Varteks, Šibenik...". Jednom navijaču Rijeke sa stažom to je uvreda na koju ne može odgovoriti "hvala lijepa, sramim se". Rijeci nikad u povijesti rival nije bio Slaven Belupo. Treba dobro zaviriti u antologiju i prebrojati službene susrete ta dva kluba prije 1998. 

Malo tko pronaći će vremena natezati se s 95% mlađahne Torcide koja nema pojma da je RIJEKA odigrala jednu od najboljih utakmica hrvatskog klupskog nogometa u povijesti (Rijeka - Real Madrid 3:1, Kup UEFA 1984.), sigurno je lakše satisfakciju dobiti ekstazom kad Rijeka da gol Hajduku. Pamtim mnoge napaljene susrete iz sedamdesetih kad je moćniji Hajduk uz puno muke (osim dvije relativno glatke pobjede po povratku Rijeke u elitno društvo) uzimao eventualno bod na Kantridi, a mučio se i na starom Hajdukovom stadionu, pa i gubio. Isto tako, nismo mi izrežirali razdoblja u kojima je jedan Šurjak izjavio "kad nismo mi, nek' je Rijeka" (po ispadanju Hajduka iz Kupa 1978.) i kad su splitski mulci govorili "poslije Hajduka navijam za Rijeku".

Samim time, nismo mi izrežirali ni promjene koje su došle u devedesetima otkada smo mi za Dalmatince i Hercegovce (čast umjerenima i normalnima) "Srbi i komunjare". Ovo nije paranoja, ovo je gotovo klasika, tome svjedoče apsolutno svi Riječani koji putuju i komuniciraju s ostatkom zemlje. Ako nam je križ taj što kod nas HDZ nikad nije bio na vlasti, nije mi samo jasno zašto je ostatak zemlje toliko opterećen Rijekom i Istrom, a nimalo Međimurjem, npr., gdje je HDZ dobivao tri puta manji postotak negoli u Rijeci. Pokušavam ne politizirati, ali takve idiotarije su izazvale nekakvu reakciju. Mnogi Riječani i dalje tvrde - preblagu, jer smo svjesni naše boljke – blagog mentaliteta i mlake reakcije. Valjda nas zato i najviše boli poraz protiv Hajduka, jer smo gotovo navikli da nas neko gazi, a istini za volju Hajduk nas je često gazio u devedesitima, u periodu najveće sramote gospodarenja našim klubom. Uz to je sigurno prisutan svojevrsni kompleks zbog brojnih Hajdukovih navijača u našem kraju.

Na svu sreću, naši su navijači brojniji (po relevantnim anketama i statistikama, jedina smo regija gdje se primarno ne navija za Hajduk ili Dinamo), pa se valjda ta napetost bolje i dalje čuje kada Hajduk gostuje u Rijeci. Zašto je to tako tragično iz kuta gledanja jednog Splićana koji se s time teško miri, opet nisam siguran jesam li ja ili smo "mi" generator problema. Nekada, npr., nismo ni znali tko je predjsednik Hajduka, sportski direktor ili direktor, a unazad 15-ak godina ih znamo jako dobro iz medija i malo njih je forsiralo fair play.

Jedan Štimac se na Kantridi ponašao ne kao doma, ne kao u birtiji (ja u birtiji popijem pivo i smijem se, nikoga ne diram), nego kao u najmračnijem podzemlju i dijelio pravdu šamarima u tunelu stadiona. Jedan Bonačić (kao trener Hajduka!!!) rekao je da su Riječani govna, a jedna legenda kao Edo Pezzi 2005. godine nakon poraza Hajduka na Kantridi 2:0 kaže "ovo je bruka za Hajduka". Priupitan sam „zašto takva žalost kad se gubi od Hajduka, je li sramota izgubiti od Hajduka...“. Pa sad ja vas pitam - je li tolika bruka izgubiti od Rijeke na Kantridi i to u sezoni kad Rijeka osvaja Kup i do 5 kola prije kraja napada titulu ?!? Što li je onda Rijekinih 4:0 na Poljudu 2006.?!? Srećom po Pezzija, tu je utakmicu na radiju prenosio Srđan Fabijanac. 

Torcida i dan-danas priča kako smo mi na finalu Kupa 1987. navijali s "ciganima" protiv Hajduka (a ne znaju što je prethodilo tome, svjedočio sam tom nesretnom finalu). Istovremeno, zaboravlja da su igrači Hajduka godinu dana kasnije (kad je, za razliku od 1987., Slobodan Milošević već bio superstar) pri izlasku na teren stadiona JNA, zajedno s igračima Partizana držali veliki transparent JUGOSLAVIJA. Toga se ja, pretpostavljam, ne bih ni sjetio, da me ne vuku za jezik vječita prozivanja (velikim dijelom od strane Torcide) tko smo i što smo mi. Te 1987. godine, navijači Rijeke nisu vidjeli tri godine unaprijed i raspad Juge, ali očito godinu dana nakon toga ni igrači Hajduka s vodstvom nisu namirisali raspad Juge, pa ih nitko zbog toga posebno ne dira.

Diraju ih možda zbog 4. svibnja 1980., ali imaju opravdanje da je to bilo „davno“ i da su bila druga vremena. Mi smo „Srbi“, bez obzira što je u Zagrebu npr., pripadnika srpske nacionalnosti 5 puta više i mi smo „komunjare“ bez obzira na to što Zagreb (npr.) ima pet puta više bivših i sadašnjih crvenih, a i Split se u povijesti dosta crvenio. Nekome na ponos, nekome na sramotu, a i jedni i drugi su navijali za isti klub. HTV je, moram i to primjetiti, u HNL emisiji krenuo gasiti vatru na temu „svi su protiv Hajduka“. Ponudio je analizu spornih trenutaka s utakmice Rijeka-Hajduk, ali sa zanimljivim konceptom; najprije se emitirao sporni detalj, prokomentirao ga je Mateo Beusan, a točku na „i“ stavio je, iz splitskog studija – Stanko Poklepović. Nisam vidio nikoga iz riječkog studija.