Meni je Kantrida najljepši stadion na svijetu. Neobično je samo što će takva rečenica prije izaći iz usta nekoga tko u Rijeci nikada nije bio, negoli od samih Riječana.

Prvi sam put na Kantridu otišao s pokojnim ocem, negdje početkom  osamdesetih godina. Bila je to jedna od rijetkih stvari koju smo zajedno učinili. Sjećam se da smo sjedili negdje na centralnoj, stisnuti u gužvi. Rijeka je igrala sa Zvezdom, mislim da je završilo 2:2. Ostalo je više-manje u magli. Bio sam klinac i nisam imao pojma tko je Desnica, kakvo je to ime Minta i zašto viču Krlja tamo nekom Radoviću.

Pa ipak i danas mogu osjetiti onaj val sreće kod gola, uzbuđenje i nadu. Nisam ni znao da će me pratiti stalno, da ću se vraćati čak i onda kad bude uzaludno.

U knjigama je zapisano da je Rijeka bila velik i važan grad puno prije negoli smo počeli živjeti u njemu.

Prva nogometna utakmica na području Hrvatske odigrana je daleke 1873. godine tamo negdje pri kraju Industrijske ulice. Ekipa djelatnika Mađarskih željeznica igrala je protiv engleskih radnika kod ulaza u tvornicu Torpedo. Onda su sušački studenti negdje 1911. godine počeli s čišćenjem kamenoloma da bi godinu kasnije uredili i otvorili nogometno igralište na kojem su 1. lipnja 1912. godine prvu službenu utakmicu odigrali sušačka Victoria i zagrebački Građanski. Tako je stvoren riječki nogometni hram, isti onaj teren na kojem danas igraju prvotimci NK Rijeke.      

Eto, Kantrida iduće godine slavi svoj stoti rođendan. Nekako u tišini. Ljepotica kao da je posramljena, iako slutim da svatko ima neku svoju malu priču o Kantridi. Spomenar iz djetinjstva, pogled na zeleni teren, stijene i more.

Nigdje drugdje na svijetu ne postoji takav stadion, na samoj obali mora, a opet okovan u stijenama. Nikad nitko neće isprojektirati još jedan takav. Taman da mu daju sve pare na svijetu. Nema te lokacije.

Znam, stara je i derutna. Prilaz je težak, tribine su sive, a beton ispucao. I stolice su prljave, komfor slab, nema krova, nema zaštite od kiše...

Dalo bi se nabrajati, ali se umjesto toga rađe sjetim prizora s terase kafića s kojeg se pruža pogled na cestu što prolazi iznad stadiona Kantrida. Bilo je to prije nekoliko godina. Ljeto, usred sezone i svakih pet minuta jedan bi se auto zaustavio, netko bi izašao i bacio pogled na stadion. Onda bi se vratili u auto, izvadili fotoaparat i počeli škljocati. Tablice njemačke, francuske, talijanske... Da čovjek ne povjeruje.

I unatoč tome stadiona na Kantridi više ne bi trebalo biti.

Umjesto današnje arhitektonske atrakcije i povijesne znamenitosti zamišljena je gradnja stadiona kakav je izgrađen u Splitu prije više od 30 godina. Novi vizualni pečat Gradu Rijeci bi trebala dati kopija Poljuda, prerađena verzija projekta Borisa Magaša, koji u izboru rješenja za budući stadion na Rujevici nikada nije izložen konkurenciji, jer natječaj nikad nije ni bio raspisan.

Jednako tako nikada nije raspisan ni natječaj za arhitektonsko rješenje obnove i širenja stadiona Kantridi, natječaj koji ne bi nepotrebno tražio okretanje stadiona u smjeru sjever-jug, pa ni nasipavanje mora ne bi bilo potrebno, te bi sve koštalo barem nekoliko puta manje od splitskog stadiona na Rujevici. 

Umjesto toga javljaju se ljudi s raznih strana svijeta.

Zadnji je Ćirin Kinez, arhitekt po struci, koji je odmah počeo sanjariti o gradnji tribine u stijeni na tom predivnom stadionu. Ima njih još. Sjeća li se netko oduševljenja Fredija Bobića kad je došao u klub. Silnih pohvala stranih arhitekata, najvažnijeg razloga zbog kojeg Milan Mandarić tvrdi kako je Rijeka jedini hrvatski klub kojeg želi kupiti. Zadnji je novopridošli Crnogorac Đurišić: "Vidio sam stadion na slici, ali nisam mogao ni sanjati da je tako lijep."          

Kantrida ćuti i slavi. Jedini je razlog zbog kojeg bi Rijeka sutra ponovo mogla postati veliki klub. Sve drugo su samo tlapnje.