Uz to u Hrvatskoj više od 70.000 ljudi radi a ne prima plaću, pa nikome od njih nije na pamet palo krenuti u štrajk. Ta je genijalna ideja sinula nogometašima Rijeke, skupini od 33 lica iz priče u koju su zalutali.

Svi oni koji su se pojavili na prozivci trenera Elvisa Scorije u svojim su glavama bili uvjereni da zaslužuju odraditi pripreme i da zaslužuju mjesto u prvoj momčadi. Oni „poznatiji“ bili su uvjereni da se za njih otima pola Europe. Prema najutjecajnijoj internetskoj stranici na svijetu www.transfermarkt.de vrijednost 25 preostalih kandidata za prvi sastav Rijeke iznosi 11 milijuna i 50 tisuća eura. Nogometaši su po nekom nepisanom pravilu do ove godine u Rijeci bili najbolje plaćeni sportaši, stvari su se promijenile pa tu titulu sada dijele trojca stranaca riječkog Primorja. Opće je poznato mišljenje da nogometaši između sebe i bilo koje akademske titule u pravilu ne mogu stavljati znak jednakosti.

Ali jedno im se mora priznati, matematika, ili barem osnove računovodstva idu im od ruke. Nisu dobili pet plaća i odlučili su se krenuti u štrajk. U ovoj zemlji još uvijek nije izveden niti jedan potpuno uspjeli štrajk pa se nadam da ovaj neće ući u povijesne knjige. Umjesto riječi štrajk ovdje bi se mogla upotrijebiti riječ puč. Jer kako drugačije tumačiti riječi sportskog direktora Elvisa Brajkovića koji na pitanje „Hoće li Rijeka u četvrtak igrati u Ljubljani protiv Olimpije?“ odgovara „Za sada mislim da hoće, ali ne znam što će dečki odlučiti!“ Sramota!!!!! Za sve one kojima je Rijeka zaista način života sramota je da igrači nedostojni igranja čak niti u engleskoj trećoj ligi (kapetan Fausto Budicin nije se uspio prodati u Sheffield Wednesday klub potencijalnog budućeg vlasnika Rijeke Milana Mandarića), sramota je da ti i takvi „igrači“ odlučuju o sudbini kluba.

Pritiskom na predsjednika Ivana Turčića prošloga petka su dobili jednu plaću, a svi članovi „radne zajednice“ Rijeke i dalje su na čekanju jer njih nitko niti ne spominje a i oni imaju pravo na život i osnovne životne potrebe. Podsjećanja radi Rijeka je posljednju prvenstvenu utakmicu odigrala 3. prosinca u Sigetu. Protiv posljednje plasiranog Hrvatskog dragovoljca osvojili su bod odigravši 2:2  Elvis Scoria nakon te je utakmice izjavio: „Đaloviću sam dao kapetansku traku danas u znak zahvalnosti za sve što je napravio za Rijeku. On definitivno odlazi i njegovom prodajom spasiti ćemo klub“. Nešto manje od dva mjeseca kasnije Đalović je i dalje u Rijeci, a Scoria na tu temu sada kaže: „Ako ode Đalović….. “Nastavite sami, jasno Vam je što je omiljeni trener htio reći.

On je jedan od onih koji od svog povratka na Kantridu nisu dobili niti kune pa o tome kaže: „Sada bi najlakše bilo dati ostavku i otići, ali to rade kukavice, a ja takav nisam“. Scoria ne mora biti kukavica ali i on je radio po volji igrača koji su najprije odbili ići na pripreme na Krk, potom su odbili odigravanje prijateljskog dvoboja protiv Domžala, a sada odlučuju i o tome hoće li se u četvrtak putovati u Ljubljanu ili ne. Da mi je samo znati s kojim pravom. I naravno posebno je pitanje što u tome svemu radi Uprava. Predsjednik Turčić od ustoličenja u velikom je broju slučajeva bio „blijed kao smrt“ ili je hodao poput Profesora Baltazara, a sada odaje dojam osobe koja jedva čeka napustiti brod koji pušta vodu, opasno se nagnuo i prijeti mu potonuće. Pa ipak ovaj uspješni građevinski poduzetnik ispunio je obećanje i isposlovao barem jednu zaostalu plaću, no pozicije mu pod stijenama nisu baš čvrste. Direktor Mario Rubeša od svoga prvog angažmana u klubu nije bio osoba koja se pamti po čvrstom stavu i epohalnim odlukama (taj je status potvrdio i na Skupštini HNS-a 17. prosinca), pa se zapravo može reći da osim na papiru Rijeka nema upravu, odnosno ljude spremne presjeći ovaj gordijski čvor. Jer nezamislivo je da igrači odlučuju o svemu, da Uprava postoji trebala bi se zahvaliti štrajkašima jer za njih se i onako nitko ne otima. Pričalo se i o prodaji Damira Kreilacha no bile su to puste priče na staklenim nogama, baš kao i za najboljeg riječkog prvotimca Hrvoja Štroka za kojega je izvješena fiksna odšteta od 70.000 eura, što je manje od godišnjih prihoda najskupljeg igrača Rijeke Radomira Đalovića kojega klub ne želi prodati za manje od milijun eura jer polovina iznosa od prodaje trebala bi pripasti Crnogorčevu prijašnjem klubu Rapidu iz Bukurešta. Uprava je na najgori mogući način pokazala da postoji zabranivši Vedranu Gercu odlazak na probu u Kazahstan. A 24 godišnji napadač mogao se spasiti.

Za kraj ove priče citirati ću dio priopćenja kluba navijača Armada koji sjajno oslikava razmišljanje onih kojima je Rijeka način života:

„Možda je i poželjno da netko u ovoj državi digne glavu iznad apatije te se izbori za svoja prava, no jasno smo rekli da neke stvari, poput igranja s ugledom kluba, ne podržavamo, što ne isključuje odgovornost svih zbog kojih je došlo do novonastale, a u biti dobro poznate situacije kroz povijest, pogotovo noviju.

Naš interes je Rijeka, a ne možemo dopustiti daljnje sramoćenje kluba kao simbola Kvarnera, ne možemo dopustiti da se grb kluba više veže za crnu kroniku nego sportske uspjehe. Sramotno je za sve Vas koji se ovime osjećate prozvanima što ste naštetili ugledu kluba u proteklima godinama na svim poljima što svojim radom, a još više neradom i nebrigom.

Naš klub nismo nikad napustili na tribinama, a nećemo niti na ovom polju, gdje ćemo se svim raspoloživim snagama potruditi privesti odgovorne na odgovornost koju imaju u odnosu na Rijeku, jer nisu bitna njihova imena i funkcije već ime Rijeke!“

- kaže se u priopćenju Armade a za kraj ću napisati još samo ovo: 

VRATITE NAM NAŠU RIJEKU ZBOG OVE NAM SUZE TEKU!!!!!