Počelo je, počelo!
Počelo je, počelo!Prije negoli sam krenuo pisati moj pogled na utakmicu Rijeka-Varaždin, zavirio sam, gdjegod sam stigao, na komentare iste utakmice. Ne da bih si pomogao, ne daj Bože prepisivao, bio sam jednostavno uvjeren kako ću čitati o prvom licu subotnjeg susreta – sucu Daliboru Mlakaru. Prevario sam se i pokušavam dokučiti što se događa. Navijači Rijeke sucu daju takoreći prolaznu ocjenu. Svakako je potrebno pozabaviti se vlastitim slabostima i kritizirati sve koji kritiku zaslužuju, nitko prozvan neće zaplakati od velike galame i pokoje teške riječi, ali jednostavno ne mogu vjerovati da se Mlakaru uspjelo izbrojati samo dva sumnjiva zaleđa. Čovjek je toliko iritirao bezbrojnim prekidima i, uz suradnju svojih dosljednih mahača, tolike duele prekrstio u prekršaje riječkih napadača, da je to ubilo igru i nizanje naših obećavajućih akcija, da je to bio u najmanju ruku atak na zdravlje riječke ekipe i riječkih navijača. Prenapuhano „širićevsko“ držanje i prijetnje sankcijama izvan „tajminga“, pa i razuma i logike imale su cilj, tako je izgledalo, samo jedno – zaustaviti riječke napade. Normalno, simpatični Varaždinci nemaju ništa s njim, velemajstor Vuga i nadolazeće mlade zvijezde izvrtile su nas u više navrata i natjerale na tradicionalnu riječku zabavu – ispravljanje vlastitih slabosti. Taj posao bit će težak, dug i neizvjestan, jer svakom novom igrom isplivaju i nove slabosti i novi deficiti. Uz one standardne – nedorečeni ili promašeni prijelazni rok, loša procjena kvalitete nekih (financijski teških) pojačanja, financijska kriza kojoj izvor nije samo na adresi stadiona, nego i u gradskim i županijskim sjedištima vlasti, u nekim škrtim i nezainteresiranim dobrostojećim gospodarstvenicima, u mentalitetu itd. Od ovakvih problema naravno da se neće bježati, normalno da nećemo plakati i nazivati svaku sudačku pogrešku velikom zavjerom, ali koji put treba barem pustiti glas, ako već ne možemo napraviti reda u domaćoj nogometnoj i sudačkoj organizaciji. Možda je šteta i u tome što su objektivne manjkavosti i na trenutke šlampavost ove ekipe u subotu navečer jednostavno skrenule fokus od suca na naše igrače. Odmah nakon što bi se 3,5 tisuće ljudi, kao jedan diglo i protestiralo protiv tendecioznog suca, usljedio bi koktel uvreda na račun napadača, šupljikavih bočnih, mekanih i nepravovremenih stopera, predefanzivnih veznih i tako u krug, a Mlakar bi radio svoj posao savršeno, do kraja utakmice.
Riječka je publika fenomen, u svakom smislu. U isto vrijeme zaslužuje i najbolju i neprolaznu ocjenu. Centralna tribina i oni koji su joj fizički (B i C) i mentalno (F) blizu zaslužuju ocjenu 10. Zašto? Za strpljenje i ogromnu količinu ljubavi i povjerenja, koja se mjere u prosjeku u desecima godina. Čistu jedinicu, neprolaznu ocjenu, imaju za prevelika gunđanja i preteške riječi na račun nekih igrača koji to nikako ne zaslužuju. I to je priča koja traje otkako se igra nogomet pod stijenama. Nekad je, na sreću kratko vrijeme, crna ovca bio, npr. Danko Matrljan, bez obzira što je riječkim navijačima priuštio nekoliko povijesnih trenutaka i briljantnih poteza, kao što je gol Real Madridu. Čak da je čovjek nakon toga svaku loptu dao u noge protivničkom igraču, nije smio biti upitan status legende i barem pošteda od vrijeđanja za sitne promašaje. Da ne nabrajamo, vrijeđalo se i Balabana i starijeg Sharbinija itd, itd., a u ovoj ekipi na meti su gotovo svi. Ako se galama na Vukmana shvati ne osobno, nego u prenesenom značenju i ako te riječi pročitamo kao „tko ga je toliko platio“, to se može još i prihvatiti, s obzirom na tanki budžet i neka otvorena pitanja i druge varijante koje su mogle biti plodnije (Fernandez?). Ima i nekoliko kontroverznih slučajeva. Đaloviću se istovremeno pjevaju junački epovi i pišu prijeteća pisma. Istovremeno se inzistira na našim dečkima i omalovažava, npr. učinak Antonia Rukavine. Dečko koji je godinama zujao kao muha oko Kantride i nikad sletio na nju, zahvaljujući struci koja je talente jako rijetko gurala u vatru u pravo vrijeme, konačno je sletio. U subotu su mi tulili na uho, red iznad, (inače duhoviti) kritičari koji su Rukavini brojali samo „promašaje“. Nisu primjetili, ili ne uvažavaju debelo iznadprosječnu inteligenciju ovog mladića i spremnost na igru prema naprijed i veliki angažman. Preuzimanje rizika na sebe u teškim trenucima za ekipu, vraćanje prema nazad u sprintu ili brojne oduzete lopte. Ali takvi su navijači. Uglavnom vide ono što su vidjele i „lutke na koncu“ koje su ukrašavale Afroviziju na HTV-u. Dakle, vide loptu u mreži, tu i tamo stativu, dribling, eventualno škarice. To se cijeni, ostalo se u pravilu ne primjeti.
Armada također. Ocjena 10 za navijanje, konstantnu podršku i akcije koje pokreću. Međutim, ima jedna slika koja bode oči, traje već duže, a ne ide na dušu onima koji su na Kantridi... gdje su? Tribine ispod sata su sablasno prazne. Prazne s obzirom na trenutak koji je, ili je bio – korak do euforije. To je upravo ono čega se od subotnje večeri mnogi pribojavaju. Prikupili smo lijepi broj bodova, s obzirom na prikazano možda ih je nekoliko viška. Za taj bodovni učinak, hvala Bogu, nekome treba odati priznanje, nije sve u rukama sreće. Međutim, u subotu je prvi put situacija krenula u malo neželjenom smjeru. Ako se to ponovi još koji put u sljedećih 5 utakmica, izgubit ćemo jedinu stvar koja sve igrače, struku, vodstvo kluba i navijače drži na životu, a to je euforija. Budimo realni, na Kantridi je sve ispod euforije – blijedi prosjek.
Bit ćemo prvaci iduće godine.....fenix369-Kad mi srce stane kucatMoja dusa tad ce ostatNa tom mjestu ispod stijenaZa sva vremena