Andro Švrljuga i Antonio Rukavina, uzdanice momčadi s Kantride

Ispunjeni »bijeli« snovi

»Istra« je bila moja zaobilaznica prema Rijeci. Sada sam konačno tu – kaže Švrljuga. – Svakom igraču koji je ponikao na Kantridi želja je jednoga dana zaigrati pred Armadom – dodaje Rukavina

RIJEKA Andro Švrljuga i Antonio Rukavina, dva izdanka »Rijekine« omladinske škole s Azurne obale, zatvorila su krug. Nakon što su se pod paskom Bukete, Romića, Pučića, Tičića... nagutali prašine pomoćnoga igrališta i maštali da jednom zaigraju pod reflektorima iznad stijena, san im se konačno i ostvario. No, prije povratka u matično jato zajedno su se kalili u Drugoj ligi, točnije susjednom »Pomorcu«, iz kojeg je Švrljuga skrenuo na zapad u obližnju »Istru«, a Rukavinu put odnio na krajnji jug – u Albaniju. Od ove sezone dva domaća igrača opet su zajedno, Švrljuga se ustalio na desnom boku, posebno zapažen bio protiv »Hrvatskog dragovoljca«, dok je Rukavina ušao u nastavku i još uvijek traži svoje mjesto u srcu momčadi. Domaći igrači oduvijek su bili najveća snaga »bijelih«, iako ne toliko na cijeni...

Švrljuga je itekako zadovoljan povratkom, posebno ozračjem u momčadi koja na startu prvenstva nije previše visoko kotirala.

– Dobro sam se snašao, momčad me prihvatila. »Istra« je bila moja zaobilaznica prema Rijeci, odskočna daska. Sada sam konačno tu, ipak sam ja dečko »Rijeke«, a ona moja stalna želja – ističe Švrljuga, koji je u omladinskom pogonu »bijelih« igrao »špicu«, a sada se ustalio na lijevom boku.

Gračan zna

– Leži mi ta pozicija, volim iz drugog plana krenuti prema naprijed. A i odgovara mi igrati sa Čagljem i Budicinom. Iskusni su, puno pomažu u zatvaranju igre. Treba samo biti koncentriran – dodaje Švrljuga koji će, kao i svaki drugi igrač i navijač »Rijeke«, sa zadovoljstvom pogledati na ljestvicu.

– Kada nam »Dinamo« i »Hajduk« gledaju u leđa, to je više nego dobar osjećaj – kaže Švrljuga. – Ljestvica je prvo mjerilo, zasad najbolje za moral naše momčadi, pogotovo za nastavak prvenstva. Istina igra nije na željenoj razini, ali za mjesec dana nitko neće pitati kako smo igrali. Pišu se bodovi, a i ima vremena da sve popravimo. Gračan će to znati posložiti.

Optimizma, ali onog umjernog, uostalom kao i izvan terena, kod Švrljuge ne manjka.

– Moramo poboljšati igru, a ako nas budu pratili rezultati, možemo i visoko. Zašto ne? Europa nam mora biti cilj, s vremenom će doći mirnoća i stabilnost. Tek je početak, još puno toga je u igri. Evo, za koji dan nam dolazi »Varaždin«. Mlada, dobra momčad u kojoj se sve vrti oko Vugrinca. Dobili su četiri »komada« od »Splita«, ali to ništa ne znači. Dobra su momčad, trebat će proliti puno znoja za pobjedu i zadržavanje prvog mjesta – zaključuje Švrljuga.

Konkurencija dobrodošla

Rukavina je pak na putu do matične riječke luke morao prvo u Albaniju. Zanimljivo, »veza« je bio bivši igrač »bijelih« Bledi Shkembi.

– Jako sam sretan dolaskom u »Rijeku«, ona je ipak moj klub, svakom igraču koji je ponikao na Kantridi želja je jednog dana zaigrati pred Armadom – govori Rukavina. – Ona je naš dvanaesti igrač i kad nam ide i ne ide dobro. Vjerujem da ćemo dobrim igrama privući još više navijača, napuniti ove sezone Kantridu. Još nakon ovakvog starta...

»Rijekinom« veznjaku ne smeta što je zasad u pričuvi i povremeno uskače u prvi sastav. Konkurencija je uvijek dobro došla, poglavito kada se plovi uzvodno.

– Nema nikakve zavisti prema suigračima. Svi dajemo sve od sebe, poštujemo se. Ne briljiramo, ali lakše se je dignuti uz kritike kada si na vrhu, nego obrnuto. Posložit ćemo se još bolje, ispraviti loše stvari – dodaje Rukavina koji ne želi ulaziti u dugoročne prognoze o tome što može današnja »Rijeka«.

– Dugoročne prognoze obično se izjalove. Bit ćemo bolji i jači, pokazat ćemo to već u subotu protiv »Varaždina« – zaključuje Rukavina.

Denis FRANČIŠKOVIĆ

SPORTPLUS: Komentar Orlanda Rivettija

Gračan kao Capello u Realu?

Rijekin trener bi vjerojatno poželio da na kraju sezone doživi sudbinu (dvaput), Fabia Capella u Real Madridu. Smjenu s okrunjenom glavom osvojenoga naslova prvaka Španjolske. Odletio je Don Fabio oba puta jer “kraljevski klub” nije igrao šampanjski nogomet poput - Barcelone!

Capello se Realu, kritikama usprkos, vratio poslije deset godina, koliko je trebalo i Gračanu da uplovi u riječku luku. Nakon što je Riječanima 1999. otet naslov prvaka! Je li pragmatični Gračan na Capellovom i svom tragu? Gračan je parangal bacio u svojim vodama. Na udicama nema puno ješke, kvalitetnih igrača, predsjednik Turčić posuđuje stare sardelice. Cijela momčad Rijeke vrijedi manje od najnovije akvizicije Dinama, Rukavine (700.000 eura)!

A poslije tri prvenstvena kola Rijeka ima pet bodova više od aktualnog prvaka i neprikosnovenog vladara hrvatskim prostorima - Dinama!

Riječka je publika kritična, ali ne probirljiva. Susret s Hrvatskim dragovoljcem zaključen je ovacijama, a Đalović je u transu rušio od sreće. Skinuo je svoju prvu zvijezdu, zabio prvijenac, prvi pogodak sezone zbog kojega nije mogao spavati. Pobjede se pišu, bodovi su najdraža hrana. A kada je na ljestvici iznad Rijeke samo nebo, fenomenalan je osjećaj zadovoljstva Rijekinih navijača. Sanjaju otvorenih očiju. A nije zabranjeno.

Mnogi će kazati da će Rijeka biti prvak kada na žabi izrastu dlake. Moguće s obzirom na financijsku situaciju, na Kantridi se jede tvrdi kruh, za razliku od Dinamovih i Hajdukovih kolača. Ali i siromašni imaju pravo na ponos.

Pod povećalom je i igra. Nije zločestoća, ali Rijeka je još u fazi uštimavanja glasova, neki kao da su bez sluha. Odnosi se to posebno na vezne igrače, odnosno srce momčadi, odakle kreću impulsi u oba pravca. Rijeka je, međutim, sve tri utakmice riješila u svoju korist, a rekao bi Đalović: “Samo velike momčadi pobjeđuju sa slabom igrom...”.

Pa je tako zabrinutost navijača većim dijelom susreta pretočena u - slavljeničku pjesmu.

Na Kantridi se nakon dugo vremena okupilo 4.000 ljudi. Za objektivno “malu utakmicu”. Zasluga Riječana koju su prethodno uzeli skalp modrom lavu usred maksimirske šume. Rijeka opet teče nakon dugih sušnih razdoblja. U trenucima krize tu je vratar Robert Lisjak, tri utakmice bez greške! Kada momčad uđe u slijepu napadačku ulicu, zeca iz šešira izvadit će Hrvoje Štrok. Učinio je to dva puta u trenucima mentalne blokade, kada je većina igrača hodala po terenu s olovnom kuglom. Štrok je na prve dvije utakmice “igrao sa suparnicima” (Vidićem i Badeljom), izborio dva autogola. A sada je promijenio taktiku.

Gračan je svjestan svih slabosti. Iskusan je trener, prošao je sito i rešeto Dinamove i Hajdukove klupe, sada se doima pun entuzijazma. Stijene Kantride su njegova jedina ljubav. Nikakav se ražanj ne priprema na Kantridi, prvenstvo je tek u povojima. Ali, tri pobjede zaredom čvrst su temelj optimizmu. Posebice ako se uskoro otklone kvarovi, kratki spojevi na sredini terena, zbog kojih iskaču osigurači defenzivne igre. A napadači lutaju u potrazi za hranom, upotrebljivom loptom, bez koje su bespomoćni.

Priča je nalik na onu iz 1999. godine. S Gračanom, dakako, u naslovnoj ulozi. Dobra selekcija, pragmatičnost u igri i igrač koji će rješavati probleme. Tada je to bio Igor Musa, sada je to Hrvoje Štrok.

Rijeka još nije čvrsti kolektiv, nema ni onog Gračanovskog defenzivnog bloka, ali dajmo joj vremena. Nema veće sreće za trenera od stvaranja momčadi osvajanjem bodova...

Rijeka je nabujala.