Kantrida je preokrenula boje u subotu navečer. Zagospodarila je osiječka bijelo-plava, a riječka plavo-bijela istopila se u kišnoj noći. Može se povijesni debakl gledati s bezbroj strana i mogu se tražiti odgovori na ovu lakrdiju svugdje, pa i u nezadovoljnim igračima. S druge strane, kao da u ostatku 1. HNL žive klubovi u kojima teče med i mlijeko i kao da u njima igraju preplaćeni prvotimci?!? No, jedna stvar se malo udaljila od analiza, spominje se tek sporadično, u rijetkim zapažanjima zagriženih navijača i u izuzetno rijetkim novinarskim „niskim udarcima“.

Utakmica Rijeke i Osijeka izgledala je kao susret lake konjice i ukopanih starih tenkova. Budimo precizniji, nema Osijek slučajno puno brže i agilnije igrače od Rijekinih. Pa riječka je momčad puno teža od osiječkih kolega, to se jasno vidi, golim okom s ceste iznad stadiona, ne trebamo čekati papire iz dijagnostičkog centra da bismo se uvjerili u taj podatak! Takvi nogometaši ne trče svjetskim profesionalnim travnjacima već 40-ak godina, a ispada da je još samo u Rijeci to prednost pri selekciji. To je kao da svi mi i dalje buljimo u crno-bijeli televizor i ne prihvaćamo listove kalendara, promjene i pomake koje život donosi. A kad hrabri novinari tako nešto primjete i priupitaju, npr. Stepčića koliko voli mamine kolače, on odgovara „nema to veze, tako se bolje osjećam, ne smeta mi“. Ne smeta ni meni, dok ne istrči na travnjak u Rijekinom dresu i nakon pet minuta počinje disati na škrge. Nije mi jasno što tu radi struka?!? O indeksu tjelesne mase (BMI; body mass index) znaju već i tinejdžerke i ganjaju onaj idealan za njih. Postoje brojevi koji, kao sveto pismo govore o tome koliki je BMI potreban za sportaša ili sportašicu u pojedinom sportu. Da li to u Rijeci netko prati? Ne. Koje su posljedice povećanog, prekomjernog BMI? Neću pametovati, ali slikovito – ono što vidimo na terenu kod svakog drugog Rijekinog prvotimca. Umjesto da debeljku kažu – pedala, dok ne skineš 10 kila, okreće te svak' 'ko stigne! U normalnim sredinama to izgleda ovako: kad je Arsen Wenger nakon dvanaest godina produžio ugovor s Arsenalom, svijet je obišla agencijska viejst u dvije rečenice; druga rečenica glasila je „Wenger je došao u Arsenal 1996 g., uveo je revoluciju u načinu treninga i u prehrani sportaša“. A gdje smo mi... na čipsu i hamburgerima. I na pivi, dakako. Oni nježniji i samozatajni. Zvijezde uživaju u konkretnijim stvarima.

A nekadašnji Armadini prijatelji i saveznici, osiječka Kohorta, istresla je standardan pogrdni repertoar na račun Rijeke. Ni jedan nije zabolio kao pjesmica „Trpaj sirotinju!“. Po izgledu, ne bi se reklo.