Bila je godina 1998., Gračanova Rijeka je krenula u sezonu pobjedom u Vinkovcima, na Kantridi je remizirala s Belupom. Mislili smo „opet“ ista priča. Dobili smo u Varaždinu, dobili Zagreba doma, izgubili nesretno u Osijeku (1:0 u posljednjoj minuti), izgubili i na Poljudu (u solidnoj predstavi 3:1), vratili se pobjedama doma, ali izgubili 1:0 u Kranjčevićevoj protiv Htvatskog Dragovoljca, u utakmici u kojoj je Rijeka dominirala, a pomoćni sudac Vice Pavić iz Splita mahao nekoliko sramotnih nedozvoljenih pozicija u čistim našim gol prilikama i postao Zoran Krečak prije Krečka. Sve se ovo odigralo do listopada mjeseca. Bili smo u prvih 8-9 kola s tri poraza, u rangu očekivanog. Možda malo i iznad očekivanja, jer su zlobnici predviđali kako će Rijeka te godine biti kanta za napucavanje.

Tada se desio presedan u povijesti Rijeke. Nije presedan bila sama borba za naslov 7-8 mjeseci kasnije, presedan je bila jesenja berba. Rijeka je krenula s pobjedama, nanizala ih 10, počeli smo ganjati europske rekorde s tada jakim Laziom ili Spartakom iz Moskve, niz nam je bio prekinut tek na proljeće. Osim te godine, možemo slobodno ustvrditi, nikad prije, nikad poslije Rijeka nije imala tako plodnu jesen. Bilo je sjajnih generacija (Skoblarova 1983/84, prije toga Spasojevićeva, Brnčićeva, Blaževićeva) bilo je solidnih dometa, ali u pravilu smo gledali tužnjikavu jesen, pogotovo od Tuđman-Canjuga devedesetih naovamo, s izuzetkom sezone navedene u uvodu. Dobar posao znali su napraviti Scoria i Skočić, Dalić je također uzletio, ali svi bi najesen koji put i kihnuli, čim bi se zatvorila sezona kupanja.

Ove godine nitko nema snage prigovoriti treneru koji želi svim srcem, a odradi 120% radnog vremena. Nitko ne prigovara ni igračima, njihovom pristupu. Predsjednik Komen utemeljio je dobru međunarodnu suradnju, njegova je, u velikoj mjeri, zasluga što na Kantridu dolazi 4 tisuće ljudi, barem trećina zbog simpatičnih i egzotičnih Meksikanaca. Opasnost je u tome što su ove brojke postale jače od rezultata. Ne daj Bože još malo rasipanja bodova, pa ćemo na tribinama brojati gledatelje, kao u vrijeme totalnog mraka. Ambijent je nešto čega se ne smijemo odreći, ni pod koju cijenu. Malo tko može zamisliti Alfereza, bez obzira na ukorijenjenu profesionalnost, kako daje sve od sebe pred 300-tinjak kibica koji dolaze vrijeđati s tribina. Malo tko može zamisltiti i poslovnu suradnju Rijeke i Meksikanaca, ili Brazilaca u tim okolnostima. I zato, postoje utakmice koje se jednostavno moraju dobiti, postoje prilike koje se ne smiju propustiti.

Rijeka je ovaj put morala pobijediti Istru i s dva Mancea na vratima i sve da je sudio još jedan Mlakar. Morala je krenuti prije 72. minute pritiskati, a ne samo disciplinirano taktički odrađivati utakmicu. Neke stvari se moraju ako treba i na silu, koliko god se ni jedan trener s time neće složiti. Koji put loptu treba ući s loptom u gol, ovo je bila takva utakmica, za sat vremena spavanja nema opravdanja, pored svih hvalospjeva pristupu. Pristup uopće ne bi trebao biti na dnevnom redu, pravi sportaš i na treningu ima maksimalan pristup. Ne na treningu, izvan treninga i izvan trenerovog dometa, još bitnije. U čemu je problem riječke jeseni? Strah od visine? Očito nešto je, nešto što se uvuklo u pore stijena na Kantridi ili u korijen trave. Nešto je, jer dokazano više nema utjecaja da li nam napad vodi killer Crnogorac ili Meksikanac, da li nam ekipu vodi trener u rukavicama ili trener u bokserskim rukavicama. Nema veze ni to da li nam prvotimci vrijede 3 milijuna eura ili trideset puta manje. Razlike postoje, normalno da nije isto biti 4. ili 11., ali ovaj model vrijedi. Model po kojem - kad moramo, nama ne ide. Lani nam je u isto vrijeme nesavladiv bio Hajduk, danas Istra. Nabrajati je uzalud. Karakter je takav.

Strahuje se da to ne postaje pravilo, jer polako dobivamo imidž takvog kluba i mogao bi to postati križ svakom sljedećem igraču koji navuče dres Rijeke. Imidž je poljuljan do te mjere da na Kantridi već i jedna Istra ima suđenje kao Dinamo, a Igor Pamić se ovdje osjeća više doma od Poklepovića prošle godine i bez ustručavanja galami kao da njega kradu. Nije paranoja, ali i za takve nevolje treba ambijent. Pomoćni sudac će pogriješiti jednom, ali ispod pune F tribine neće pogriješiti dvaput za redom.