Pod riječkom urom na – Marakani. Nekada stadionu za sto tisuća ljudi, danas 55.538 navijača. Rijeka je igrala na inauguraciji, prvenstvenu utakmicu, izgubila 1:2, prije pola stoljeća. Nedjeljko Vukoje postigao je prvi gol. Na tribinama je 1. rujna 1963. godine bio i 12. godišnji dječk iz Užica (kajmak je čudesan, jamačno!), Milan Radović. Njegova prva utakmica na stadionu koji će petnaest godina kasnije zagrliti snove kao igrač – Rijeke! Postigao je pobjedonosni pogodak (1:0) u finalu Kupa bivše države protiv Trepče iz Kosovske Mitrovice. Sudbine se isprepliću, posebice loptačke. Na otvaranju Marakane, protiv Rijeke, igao je i 17. godišnji Dragan Džajić, danas predsjednik nekad velikog kluba, prvaka Europe i svijeta s izbornikom Mihajlovićem u sastavu. Crvena zvezda je danas olupina, najpopularniji srpski klub, zacijelo i u ovom dijelu Balkana, nalazi se, naime, pred bankrotom. Kažu da je dug narastao poput kvasca, na 17.000.000 eura. HNK Rijeka nema takvih problema. Danas je godina dana od primopredaje predsjedničke palice Robert Komen – Damir Mišković i života u blagostanju. Mišković je službeno postao predsjednik 20. ožujka, na svoj rođendan. I krenula je rekonstrukcija kluba. Organizacijski, stručno, igrački… Pod kapom Social Sporta, zaklade iz Amsterdama i – dobrotvora Gabrielea Volpija. Plaćeni su svi dugovi igračima i dobavljačima, podmireni krediti, agresivno se krenulo u proces privatizacije pa je tako Social Sport danas vlasnik 70 posto HNK Rijeka. U godinu dana na Kantridi se promijenila klima (iz depresije i očaja u – radost i veselje) i stigli su novi ljudi, od povjerenja predsjednika Damira Miškovića. Jer, čovjek uglavnom živi kao ptica, u zraku, između Hrvatske, Nigerije, Švicarske, Ujedinjenih Arapskih Emirata. A s obzirom na to da klub nije televizor, programe nije moguće mijenjati daljinskim upravljačem, ima otvorenu telefonsku liniju sa svojim prvim operativcem, Deanom Šćulcem, sportskim direktorom Srećkom Juričićem, direktoricom Marinom Vela… Krvav posao. U veliku avanturu Mišković je zaplovio čvrste ruke i jasne vizije. Nisu svi potezi bili pogođeni, u svakom se poslu plaća – školarina. Dan nakon ustoličenja izgubio je od Hajduka 0:3 na Kantridi, u zaostalom prvenstvenom susretu. Vratio je polako dio duga. Hajduku (1:0) i Dinamu (3:0)… pod grotama. U godinu dana promijenio je tri trenera, Ištuka (odmah), Skočića i Scoriju. Recimo, blagoslovio promjene, jer njegova je filozofija, svako neka radi svoj »stručni dio«. I za to odgovara. Otišla su tri trenera, posuđeno je desetak igrač, isto toliko otpušteno, dovedeno dvadeset novih imena… Rijeka je promijenila krvnu sliku. A morat će još… U četrdeset godina, od Ljuba Španjola, ne pamtim predsjednika koji je se s toliko entuzijazma, uhvatio tog nezahvalnog posla. Za sebe će s pravom kazati da je najveći navijač – Rijeke. Postavio si je ciljeve, 2015. napasti prvo mjesto i – Dinamo. Ove sezone je čisto skrivao ambicije kao zmija noge, pričam o plasmanu iznad petog mjesta. Ali, vjerujte, pri spomenu Europske scene (drugo ili treće mjesto), oči mu se razigraju. U njegovom je DNK – uspjeh! Prosječnost ne priznaje. U porazu pati u sebi, skrivajući se iza jeftine parole – sve je to nogomet. Miškoviću je danas rođendan, kao i nove Rijeke. Vi s Kantride, igrači i ostali, kupite mu tortu. U znak pažnje i zahvalnosti. I uzmite obvezu – osvojiti drugo ili treće mjesto, darujte mu (i sebi), Europu. Sve ostalo je – promašaj. |