Božidar Matijević, trener u Nigeriji: Kad god pogledaš lijevo ili desno vidjet ćeš da djeca igraju nogomet

Božidar Matijević nakon dva mjeseca trenerskog rada u nogometnoj školi Football College Abuja kratko se vratio u Rijeku kao pratnja šestorici mladih Nigerijaca, koji su trajno preselili u Rijeku. Petorica malodobnih nogometaša postali su štićenici Doma učenika Sušak, šesti će živjeti na drugoj adresi budući da je punoljetan. Time je ostvaren plan o suradnji HNK Rijeka i nigerijske nogometne škole koju financira zaklada Gabrielea Volpija, odnosno, Volpijevi klubovi Rijeka i Spezia.

- Šestorica mladića izabrani su dogovorom kompletne struke u klubu, ti dečki su ljetos bili u Rijeci. Igrali su 12 utakmica, dobro smo ih upoznali. Sada prvo moraju srediti upise u školu, onda počinju trenirati s klubom, kaže Matijević koji se krajem tjedna vraća u Nigeriju:

- Živim u Abuji, gradu od osam milijuna stanovnika, kamp je udaljen desetak minuta od središta grada. Normalno se živi, iako se Abuja teško može uspoređivati s Europom, tamo je sve drugačije. U kampu boravi 35 igrača, dječaci od 13 godina naviše, koji redovito pohađaju školu. Moram reći da je školovanje jako bitno, na tome se inzistira jer neće svi postati takvi igrači da mogu živjeti od nogometa. U ova protekla dva mjeseca bili su školski praznici, pa smo trenirali dvaput dnevno. Ovaj ponedjeljak počela je škola, pa to više neće biti moguće. Djeca žive u kampu, gdje im je osigurana prehrana i oprema za treniranje. Imaju svog kuhara i ekonoma, koji brine o opremi. Sa mnom rade još dvojica lokalnih trenera i jedan trener vratara.

Liga puna starijih igrača

Kako se selekcioniraju mladi igrači?

- Na razne načine, od skautinga do toga da sami dolaze na probu. Sada su nam otišla šestorica igrača na što smo se spremali ova dva mjeseca, uskoro će doći novi dječaci. Tamo je baza zaista velika. Dok se voziš u autu, kad god pogledaš lijevo ili desno vidjet ćeš da djeca igraju nogomet. Na asfaltu, pijesku, travi… od jutra do navečer djeca u svakom slobodnom kutu igraju nogomet, što me je ugodno iznenadilo. Jednog sam dječaka tako snimio i doveo u akademiju, gledao sam ga pola sata, milina kako je igrao. Tako je nekada kod nas izgledalo, prije dvadeset, trideset godina svi smo igrali gdje god smo mogli. Klinci su vrlo radišni, motivirani, ipak su to djeca iz siromašnijih obitelji i u nogometu vide šansu. Kada bismo imali uvjete svakoga dana mogli bismo imati dvadesetak klinaca na probi. Dogodilo nam se da nam je jedan dječak sam došao na probu, putovao je preko tisuću kilometara jer je čuo za akademiju. Takve te stvari ne mogu ostaviti ravnodušnim.

Problem je što mladići nemaju organiziranog natjecanja?

- Srijedom igramo protiv mlađih dobnih kategorija iz drugih akademija, a subotom igramo prijateljske protiv seniorskih momčadi. Odigrali smo tri zanimljive utakmice protiv nigerijskih reprezentacija, pobijedili smo 2:0 U-18 reprezentaciju, igrali 0:0 s U-20 i izgubili 1:4 od A reprezentacije. Protiv A reprezentacije gubili smo 1:2 desetak minuta prije kraja i dobili javne pohvale izbornika Stephena Keshija, koje se mogu pročitati u njihovim novinama. Zanimljivo je da dječaci tamo brže fizički sazrijevaju, kada igramo protiv seniorskih momčadi ne vidi se fizička razlika. Dječak od 15 godina igra ravnopravno protiv mladića od 25 godina. Nama je dodatni problem što više ne možemo naći momčadi u istom uzrastu koje nam mogu parirati.