Ipak je prije srijede.

Stvarno nevjerojatna utakmica kakva se rijetko viđa.
Sad mogu iskreno priznat da nisam vjerovao da ćemo dobit ovu utakmicu i da bi prije početka sa bodom (da sam mogao birat) bio prezadovoljan.
Hvala bogu, razuvjerili me i ušutkali.
Iskreno, ja nisam dugo vidio ekipu koja u polju igra tako lijepo i dominantno kao Dinamo u subotu i u isto vrijeme drugu ekipu koja to "igranje nogometa" tako pragmatično kažnjava da je to bila milina.

Prvo da krenem od po meni najbitnijeg, a to su ova naša dva monstruma Knežević - Neretljak u zadnjoj liniji.
To kako, na koji način, kojom sigurnošću i kojom lakoćom ova dvojica igraju nogomet ja stvarno nisam vidio ni u onim vremenima Mijatovića, Milinovića i Ivančića, ni onim Leranta i Kneževića.
Odigrati utakmicu protiv ovako kvalitetnog protivnika koja se više od polovice vremena igrala, tako rekuć na tvojih 25 - 30 metara i pritom limitirat opasnost po svoj gol na dvije stative (jednu više kao plod slučajnosti u prvom poluvremenu i drugu nakon krasnog bijega Beqiraja Čakiju), može samo ekipa koja u svojim redovima ima stvarno vanserijsku kvalitetu na stoperskim pozicijama, a mi to trenutno imamo i iza ove tvrdnje stojim.
Dakako da je i mali Datković odigrao odličnu partiju (gotovo bez greške), ali sigurnost su mu ulila ova dva pit bula.
Dok sam od Kneževića ovako nešto i očekivao (s obzirom da u Italiji 6 godina ne možeš igrat ako si truba), Mato je za mene bez premca uvjerljivo najveći dobitak prijelaznog roka.
Pisao sam već davno da su nas u onom porazu od prije 6 mjeseci od Hajduka na Kantridi 0 : 3 sami dobili Andrić, Anas i Neretljak i da je za mene taj Neretljak i onda slovio kao igračina (pa bijah kvalitetno posprdno popljuvan od strane hajdukovih navijača).
Čovjek je u zadnje tri utakmice za mene najbolji igrač Rijeke, uz bok Kneževiću i Cesarcu.

Druga priča je napad i dolazak tog istog Cesarca kojeg smo svi skupa dočekali s velikom skepsom (opravdano).
Čovjek je ispao bingo.
U zadnje tri utakmice što je igrao, asistirao je Mujanoviću za penal protiv Hajduka, zabio i asistirao protiv Belupa i zabio i asistirao protiv Dinama, o zadržanim ničijim loptama, skoku, borbenosti da i ne govorim. Bez puno filozofije, kapa do poda.
Najveći problem nam je i dalje lijevi bok i tu nas je i Dinamo opako stiskao. Čakiju naklon do poda za volju, borbenost i želju, ali jednostavno on fizički više ne može pratiti ovako visok ritam. Njegov voljni moment i ljubav prema ovom klubu nitko ne može i nesmije osporit, ali jednostavno ne gre više grobnički majstore ( ma delo ti moraju parićat ).

Veza dobra, ali moramo biti iskreni i priznati da nas je tu Dinamo nadjačao. Kreilach je gotovo sam nosio veći dio tereta vezne linije i kad bi on bio u duelu to se nebi gubilo, ali kad bi u te duele ulazili mali Močo ili Weitzer veći dio bi odnjeli fizički jači veznjaci Dinama.
Time ni najmanje ne umanjujem dobru partiju i jednog i drugog, ali je činjenica da ni Močo ni Weitzer u defanzivi nisu baš mogli u otvoreni fajt s njihovim veznjacima dok čim bi krenuli u kontranapad licem prema njihovom golu ta priča primila malo drugačije tonove tj. tu se vidjelo da znaju (itekako) igrat nogomet i da su (itekako) opasni prema naprijed (između ostalog Ivor ga je i opet zabio).
Naglašavam, dobra partija, ali neke stvari treba priznat i pritom bit svjestan da upravo ovakve utakmice pokazuju jesi li ili nisi, a oni jesu i bit će sve bolji i bolji (pogotovo moja tiha patnja Močo).

Benko se puno trudio, ali nije zabio, falio je dvije dobre šanse i pozitvna ocjena isključivo za veliki trud i volju.
Mujanović, čitaj pod Cesarec, da ne dužim  . Klupa opet dimenzija više.
Scoria - tko će mu sad stat na kraj  (bravo!) 

Uglavnom, prije mjesec dana 6 bodova, bez igre, bez glave i repa, poraz od Intera 2 : 0 iz dva poklonjena penala, mediji te počinju lagano drobit, a pred tobom u takvoj atmosferi Hajduk, Belupo i Dinamo .
Mjesec dana kasnije 15 bodova, igra s glavom i repom, pobjede nad svom trojicom, gol razlika 7 : 1 , 10 000 ljudi na stadionu, (1 500 i kad nikog nema na terenu ), grad na nogama, a pred tobom Cibalia, Istra i Split.

I još grožđe ovako rodi...
Kakav vikend...