Posljednji događaji na Kantridi, donedavno nezamislivi, još uvijek izazivaju zanimanje kod navijača bijelih. Nakon dugo vremena, točnije šest godina i Eddya Bosnara, kojem Modri zahvalom na suradnji posljednjeg dana prijelaznog roka nisu ostavili puno manevarskog prostora, jedan je igrač Maksimirsku šumu zamijenio blagodatima Kvarnerskog zaljeva. 

Svjestan da se pored Dinamovih zlatnih koka Kovačića iHalilovića njegov štićenik neće naigrati, Alispahićev zastupnik sredinom jeseni počeo je raditi na dva fronta. Paralelno je vodio razgovore s bijelima, ocjenjujući Rijeku najboljim izborom, ali i pripremao teren za sporazumni raskid ugovora, pazeći da ne napravi krivi korak. 

Zabavljao se Zdravko Mamić na gala večeri ovoga četvrtka u Kristalnoj dvorani u društvu predsjednika i direktora Cibalije, Osijeka, Istre i drugih prvoligaša. No samo on zna je li mu uistinu i bilo do zabave. Osim što su zapeli pregovori s Pamićima, upućeni uvjeravaju kako je samo dan ranije saznao kako će Alispahić, kojemu je već bio napisan ugovor o raskidu, završiti na Kvarneru. O razlozima zašto nije podigao rampu može se samo nagađati. Ali se ipak pobrinuo da sve ne prođe u duhu blagdana darivanja te je uglavljen postotak koji će pripasti Dinamu od budućeg transfera. 

I prije govora predsjednika bijelih Damira Miškovića te večeri, u kojem je bez ustezanja najavio pohod na naslov prvaka u bliskoj budućnosti, Mamić je shvatio kako se na Kantridi pojavio suparnik vrijedan pažnje. Najmoćniji čovjek hrvatskog nogometa instinktivno je osjetio potencijalnu ugrozu. Za pokušaj očuvanja nedodirljivosti na vrhu prvenstvene tablice ubuduće će trebati primjenjivati neke nove metode i taktike. Jer on najbolje zna da je novac pokretačka snaga nogometa, a nitko ne zna koliko je duboka vreća iz koje će u godinama koje slijede zahvaćati Mišković. Tim više jer tu vreću ne puni nokautirano hrvatsko gospodarstvo.

I dok je pozornost javnosti izazvalo ono što je Mišković rekao, možda je važnija poruka koja nije izrečena. Alispahić je potpis stavio na ugovor dug četiri i pol godine. Osim što se time počela stvarati momčad koja bi na okupu trebala ostati duže vrijeme što je jedan od preduvjeta za ostvarenje rezultatskog iskoraka, to je još jedna potvrda kako lijepa priča koja se ovoga proljeća zakotrljala podno stijena Kantride neće biti kratkoga vijeka. 

Doda li se svemu tome i Miškovićev znakovito zagonetan osmijeh kao odgovor na pitanje o novim pojačanjima, ne treba čuditi reakcija jednoga navijača, koji se uz Rijeku veseli i tuguje već nekoliko desetljeća, a koji se uz osmijeh od uha do uha nakon posljednjih događaja retorički zapitao: "Pa, što se ovo događa?!" Odgovor je u pitanju: "Tko još nakon Anasa i Alispahića?