RADE LJEPOJEVIĆ BIVŠI IGRAČ I TRENER U ŠKOLI NOGOMETA OBNAŠA DUŽNOST TIM-MENADŽERA PRVE MOMČADI »RIJEKE«
RADILICA ZA SVE
Ništa nije teško kada je Rijeka u pitanju
Plavokosi Rade Ljepojević rođen je 1962. godine. Prošao je put od »Rijekinog« poletarca do omladinske reprezentacije Jugoslavije. Kao vrlo mlad zaigrao je u seniorskom timu izmjenjujući se na poziciji libera i prednjega centarhalfa. Isticao se hitrošću i sjajnim odrazom. Nakon kratkotrajne krize ponovo je proigrao kod Skoblara 1984. godine dokazavši da »Rijeka« ne mora biti zabrinuta za nasljednika Radina i Juričića...« Tako otprilike izgleda skraćena verzija odlomka u »Rijekinoj« monografiji koji se odnosi na Radu Ljepojevića, nekadašnjeg igrača i trenera u omladinskom pogonu »Rijeke« koji je od početka prošle godine dobio i treću funkciju u klubu – tim menadžera ili kako se to nekada zvalo – tehnika prve ekipe. Rade je dio stručnoga stožera »bijelih« i neizostavni kotačić u logističkoj mašineriji koja prati prvu momčad »Rijeke«. Nekadašnji istaknuti igrač predstavlja važnu sponu između trenera, igrača i klupske uprave. Branič, koji je imao tu (ne)sreću da je godina morama čekati priliku iza najboljeg stoperskog para u povijesti kluba (Radin-Juričić), u posljednjih godinu dana sve više se pretvara u klasičnog srednjeg veznog igrača. Mora svakodnevno biti na raspolaganju svima u klubu. Rado se prisjetio svojih igračkih početaka...
– Upisao sam se u školu nogometa kada je »Rijeka« još bila drugoligaš, mislim da je to bilo početkom 70-ih godina. Jedno vrijeme trenirali smo na Kantridi, kasnije smo preselili na INA-ino igralište. Prvi trener bio mi je pokojni Ante Štefanić, poslije je došao Mile Tomljenović, pa Lukarić, Čohar... – prisjeća se Ljepojević, koji je bio dio jedne plodne »Rijekine« generacije. – Moja generacija je Neno Gračan, ali u ono vrijeme tko je bio rođen poslije 1. kolovoza imao je pravo nastupa još godinu dana s tom generacijom. Tako da sam dio staža odradio i s igračima koji su godinu dana ili dvije mlađi poput Rubčića, Škerjanca, Mladenovića...
Reprezentacija
Unatoč velikoj konkurenciji vrlo rano ste priključeni prvoj momčadi?
– To je onda bio običaj. Budući da sam bio prvo mladi reprezentativac Hrvatske pa Jugoslavije, priključen sam prvoj ekipi kao daroviti igrač. Prvi ugovor potpisao sam 1981. godine. U reprezentaciji sam igrao zajedno s pokojnim Manceom, pa Škrbom, Smajićem, Borom Cvetkovićem, Katanecom... U republičkoj reprezentaciji igrao sam zajedno s Ladićem. Bili smo prvaci Balkana. Odigrao sam i nekoliko utakmica kvalifikacija za Europsko prvenstvo. U hrvatskoj reprezentaciju vodio nas je Mirko Jozić, a u reprezentaciji Jugoslavije legendarni Milan Vilotić.
Iako je nastupao za mladu reprezentaciju, nije mogao računati na standardno mjesto u dresu »Rijeke«.
– U ono vrijeme bilo je teško mladim igračima jer nogometaši nisu mogli otići u inozemstvo prije 28 godine, a pored toga igrao sam na poziciji gdje su godinama odlično igrali Zvjezdan Radin i Srećko Juričić. Meni je bila čast što sam s njima igrao i trenirao. Ne samo s njima već i recimo s Damirom Desnicom te generacijom koja je po meni najbolja koju je »Rijeka« ikada imala. Dobivao sam prilike na kapaljku. Bio sam ona stavka na klupi koja je trebala uskočiti kada bi se netko ozlijedio.
Godine 1987. napustio je Kantridu i igračku karijeru nastavio u Francuskoj.
Francuska epizoda
– Igrao sam u drugoligašu »Louhas-Cuiseaoux«, ali tada je francuska Druga liga sa 18 klubova bila jedinstvena. Drugu ligu igrali su klubovi poput »Sochauxa«, »Bastije«, »Lyona«, »Bresta«... Liga je bila dosta jaka, a u svakom klubu je bio barem jedan igrač iz bivše Jugoslavije. Pet godina bio sam u tom klubu, a onda još dvije i pol godine u trećeligašu »Burgen-Bresse« gdje sam 1994. godine zaključio karijeru. Dobio sam i francusko državljanstvo.
Uslijedio je povratak u rodni grad, pa kratkotrajni plov poslovnim vodama i onda povratak nogometu i »Rijeci«.
– Reagirao sam na prvi poziv iz omladinskog pogona »Rijeke«, čim se oslobodilo prvo mjesto. U školi sam radio desetak godina vodeći uglavnom morčiće i pionire. Nisam nikada bio previše zainteresiran za starije kategorije, uvijek sam radije trenirao mlađe uzraste. Ipak su oni poslužniji i privrženiji, lakše je raditi s njima. Sada su igrači iz moje generacije morčića počeli dolaziti blizu prve ekipe poput Mršića ili Berkovića ili će nadam se brzo doći poput Fumića, Dangubića, Kokorovića...
Početkom ove godine Rade je prebačen iz škole nogometa u stručni stožer prve ekipe. Nova uprava odlučila je uvesti radno mjesto – tim menadžera ili tehnika prve ekipe. Nekada su taj dio posla u klubu odrađivala pokojna braća blizanci Devčić, prvo Branko pa Edo – pa dugo nitko umjesto njih. Iako nije u pitanju trenerski posao, dojam je da se Ljepojević jako dobro snašao na toj funkciji.
– Radim s užitkom jer »Rijeka« je klub u kojem sam odrastao i klub koji volim. Nisam puno razmišljao kada sam dobio ponudu za posao tehnika. S obzirom na to da uvijek želim pomoći svojem klubu, nije bilo druge nego prihvatiti ponudu. Iako ovaj posao traži puno više vremena, stresa i odricanja nego trenerski poziv, nije mi ništa teško jer u pitanju je moj klub.
Stres i odgovornost
Igračima i stručnom stožeru na raspolaganju je praktički 24 sata dnevno.
– Ne samo praktički nego i faktički. Recimo kada smo prošlo ljeto bili na pripremama u Sloveniji, dočekivao sam igrače u dva ili tri ujutro, išao po njih na aerodrom u pet ujutro... Ali, takav je posao. Dosta dinamičan i zahtjevan. Netko misli da samo putujem s ekipom, ali ima tu dosta posla. Međutim, kada se čovjek navikne i prilagodi tome onda nije veliki problem.
Ljepojević sjedi za vrijeme utakmica na klupi jer obnaša i funkciju službenog predstavnika kluba.
– Probudi li se u meni trener za vrijeme utakmice? Pokušavam se suzdržati da ne komentiram utakmicu iako mi ponekad nešto izleti u najboljoj namjeri da pomognem ekipi. Dobro, Scoria je takav trener koji mi to nikada nije zamjerio, štoviše često pita svoje suradnike, pa i mene, za mišljenje oko nekih stvari kada smo u karanteni ili na pripremama. Dosta je stresno sjediti na klupi, zbog toga sam i više volio raditi s najmlađima – govori Rade koji je u klubu bio igrač, trener, a sada i tim menadžer. Rijetkost je naići na nekoga tko je obnašao čak tri funkcije u klubu. Što je preostalo, možda neka direktorska funkcija?
– Ja sam po prirodi perfekcionist, a što je veća odgovornost, to je veći stres i mislim da ne bih mogao izdržati sve ono što bi sobom nosila neka odgovornija funkcija u klubu. Ipak je sada »Rijeka« klub koji je organizacijski odmah iza »Dinama« i od nas svih u klubu traži se maksimum. Smatram da ima ljudi koji mogu bolje odraditi neke stvari na odgovornijim funkcijama nego ja. S druge strane mislim da mogu puno više dati na ovakvim funkcijama u klubu gdje su odgovornost i stres manji – zaključio je Ljepojević
S Juričićem u paru u pobjedi na Marakani
Zanimljivo je da je Rade s današnjim sportskim direktorom Srećkom Juričićem odigrao nekoliko utakmica u paru na mjestu stopera.
– Posebno sam upamtio prvu utakmicu, bilo je to mjesec dana nakon što sam se vratio s odsluženja vojnoga roka. »Rijeka« je prvo igrala prvenstvenu utakmicu u Vinkovcima, a onda kup susret protiv »Crvene zvezde«. Zvjedan Radin ozlijedio se u Vinkovcima pa sam naknadno priključen ekipi za ogled u Beogradu. Uskočio sam u ekipu umjesto Radina i pobijedili smo 3:1 ili 4:1. Ostalo mi je u sjećanju da smo čuvali Duleta Savića. U ono moje vrijeme bio je strašan privilegij trenirati i igrati s igračima poput Radina ili Juričića. Nismo mi kao klinci imali uzore kao današnji u igračima iz stranih klubova poput Messija, već su nam idoli bili igrači iz našega okruženja. Meni su bili idoli prvotimci »Rijeke« – rekao je Ljepojević.
Bit ćemo prvaci iduće godine.....fenix369-Kad mi srce stane kucatMoja dusa tad ce ostatNa tom mjestu ispod stijenaZa sva vremena
