Osvrt na polusezonu
Kaže Rejić da su bijeli IZDUŠILI!!!
Zdravko Reić: 'Bijeli' izdušili na kraju polusezone
Ružan, baš mizeran je finiš Hajduka u jesenskoj sezoni. Prosudite sami, od 2. studenoga do 18. prosinca na šest prvenstvenih utakmica “bijeli” su osvojili, od 18 mogućih, samo osam bodova, uz to su glatko eliminirani u kupu.
Dakle: jedina jedna pobjeda protiv Istre u Splitu (2:0), onda pet neodlučenih protiv Slaven Belupa (3:3), Dinama (2:2) i Zadra (1:1) u gostima, te s Osijekom (1:1) i Rijekom (2:2) u Splitu, pa uz to i eliminacija iz kupa, u četvrtfinalu protiv Dinama (0:5,1:2). Dojam je da je Hajduk izdušio, druge nema…
“Bijeli” nemaju širinu igračkog kadra, kao Dinamo ili Rijeka, a situacija je još teža s obzirom na to da se događaju ozljede, i to u nizu. Stoga se gubi standardnost, dolazi do improvizacija, pretjeranih rošada, što automatski ima za posljedicu i nesnalaženja igrača, gubitak samopouzdanja.
Trener Hajduka Igor Tudor je pred novinarima izašao sa svojom ocjenom, vrlo je zadovoljan, pa je tu svoju procjenu, među ostalim, temeljio na prognozama na početku sezone, jer “nitko nije očekivao Hajduka na drugom mjestu“. Točno je, od Tudora i ove momčadi, kao i prošle sezone od Miše Krstičevića i onog sastava, maksimum nada navijača bilo je to drugo mjesto.
Pa i uprava na startu u sezonu nije postavljala imperativ borbe za naslov prvaka premda se predsjednik Hajduka Marin Brbić hrabrio poslije 2:2 u Zagrebu kako “nastavljamo borbu za naslov prvaka“.
Otkako su u Hajduku pokrenuli totalni zaokret u poslovanju kluba, odnosno, otkako su milošću gradskih vijećnika “bijeli“ izbjegli predstečajni status, kao imperativ je postavljena financijska konsolidacija, što je značilo da je sportski rezultat u drugom planu.
Dakle, vodeća razmišljanja s obzirom na to da “novca nema niti će ga biti“ svodila su se na borbu za opstanak na životu, pa makar “nekoliko prvenstava bili i sedmi“. Međutim, u tim nastojanjima, što se tiče sportskih ambicija, nije se izdržalo, u jednom razdoblju niknula je nada da će se Hajduk moći ravnopravno nositi s Dinamom…
Bilanca Tudorove momčadi protiv najjačih je impresivna, u dvobojima s rivalima za visoki plasman bez poraza, uz po četiri pobjede (dvije nad Lokomotivom, te nad Splitom i Dinamom) i neriješena rezultata (dva s Rijekom, te sa Splitom i Dinamom). I to je ono što mora hrabriti “bijele”, jer je evidentno da su bodove prosipali protiv autsajdera.
Osnovno je pitanje što će biti na proljeće, odnosno u daljnjoj budućnosti, to jest hoće li se Hajduk ikako moći uključiti u ravnopravno nadmetanje za naslov prvaka. Teško je u takav razvoj vjerovati, pa i nadati se... Naime, svi će se osim “bijelih“ pojačavati, Tudorov korpus će vjerojatno izgubiti dva, možda i tri standardna igrača.
Naravno, trener je uvjeren da će njegova momčad igrati sve bolje, Tudor se diči činjenicom da iz utakmice u utakmicu Hajduk ima dominaciju u posjedu lopte, što znači da teži kontroli igre i nadigravanju. Tudorova orijentacija je maksimalna, ona odgovara zahtjevima većine navijača koji priznaju aktualne probleme, ali koji ne prihvaćaju ideju o Hajduku kao prvom pratitelju Dinama. Biti drugi ili pri vrhu znači nešto, a to je plasman u Europu.
Od takve Europe slaba korist, točnije upitno je hoće li UEFA dozvoliti Hajduku sudjelovanje u kvalifikacijama za Euroligu s obzirom na ponašanje navijača. Valjda će Torcidi, ali i drugim navijačima, napokon postati jasno da proustaškim skandiranjima, makar ona bila povremena, iz nekog inata, pa čak i zajebancije, nanose štetu Hajduku i hrvatskom nogometu, sportu, društvu uopće.
Prozivanje HNS-a kao krivca za stanje u našem nogometu donekle se može shvatiti, uz uvjet da navijači bitno isprave svoje ponašanje (pirotehnika, neprilična skandiranja).
Koliko bi efikasnija bila borba navijača za ravnopravniji odnos prema klubovima, pa i nastojanja za bolji tretman gledatelja, kao i za pošteniju distribuciju utakmica reprezentacije, uopće nije potrebno dokazivati. Međutim, poslije svega što se događa navijačkim obiteljima ispada da su bitni jedino i isključivo oni, njihova važnost, to da svi shvate kako se utakmice igraju ekskluzivno za njih.
Lijepo je, premda izgleda i neprirodno, da su navijači sklopili primirja, ali ono objektivno što je uopće briga Torcidu za muke dijela navijača Dinama, to da žele Zdravka Mamića otjerati iz “svoje svetinje”. Držim da je navijačima Hajduka svetinja njihov klub, da isključivo trebaju podržavati “bijele”. I treba ljubiteljima Hajduka odati priznanje za njihovu odanost, to u kolikom broju dolaze na utakmice i ustrajno navijaju, što izaziva zavist kod mnogih. Jednostavno, najjača karika “bijelih” baš su navijači.
Sva ta sizifovska nastojanja za samoodržanjem splitskog kluba ipak imaju granica. I oni koji vode klub moraju shvatiti da bez novih, doslovnih masovnih ulaganja, nema prosperiteta. Sva pituravanja Nadzornog odbora oko stabilnosti kluba providna su, pa kako je god uprava uspjela donekle sredite račune, kontrolirati izdatke, jasno je da se nalaze u ćorsokaku. Dvojbi nema, ovaj Hajduk ne može naprijed isključivo na pogon navijačke armije.
Kad Nikola Koceić Bilan, jedan od glavnih u Nadzornom odboru Hajduka, tumači kako „rezultat prve momčadi dolazi zbog posloženosti kluba na svim nivoima“, onda je evidentno samozadovoljstvo rukovodstva. Ta njihova fatamorgana zapravo je kočnica, jer je Hajduk i prošle sezone, kao i ove, postigao – ajmo kazati – zadovoljavajuće rezultate samo na račun autoriteta i znanja trenera, točnije na osnovi fanatične vjere prvotimaca u stručnjake, odnosno želji da makar borbenošću uzvrate navijačima na njihovoj podršci.
Kad se analiziraju igre Hajduka, odnosno doprinos igrača jesenske sezone, bez obzira na prosjek ocjena, onda je najbolji Mario Maloča (u tandemu s Goranom Milovićem). A Maloča je prvi na listi prodaje. Njegova uloga u održanju “bijelih“ na ovoj razini je ključna, svi drugi suviše osciliraju. Kod nekih je ta promjenjivost i normalna s obzirom na mladost.
Sigurno je da su ti mladići, u prvom redu Mario Pašalić, pa i Marko Bencun, baš talentirani i da vrijeme radi za njih i Hajduka. No, događalo se da su pojedinci prebrzo uzletjeli, odnosno da su njihove mogućnosti pretjerano interpretirane. Primjer je Tomislav Kiš, koji se s vremenom, velikim strpljenjem trenera i ustrajnošću igrača, može razviti u golgetera. Ili slučaj s Tončijem Mujanom, baš darovitim napadačem, kojeg se čas forsira, čas vraća u juniorsku bazu.
Tudorova beskompromisnost u zahtjevima, to da bez bilo kakvih kalkulacija u prvi plan stavlja momčad, jedini je pravi put, ali u nekim situacijama i on bi trebao pokazati više razumijevanja za mlade igrače.
Poslije kraha na europskoj sceni, jer to da su se provukli protiv Turnova, pa eliminirani od Bile, ne može se procijeniti nego kao debakl, Hajduk je angažirao dvojicu igrača Giorgija Iluridzea i Harisa Bukvu, koji su dobili tretman pojačanja, a u biti su – pokazale su njihove igre – ipak samo prinove. Može se prihvatiti da toj dvojici treba vremena, samo klasni igrači brzo se ambijentiraju, možda će na proljeće izgledati bolje.
I da zaključim: koliko god se Tudor trudio, pa i uspijevao poboljšati igru svoje momčadi, činjenica je da neće ugroziti supremaciju Dinama. Sigurno je da bi se to i moglo dogoditi kad bi ova momčad ostala na okupu, barem dvije sezone.
Kao što je sigurno da se to neće dogoditi bez pravih pojačanja. Posebno u napadu, premda je Hajduk po efikasnosti vodeći (35 golova, koliko Dinamo i Rijeka s utakmicom manje). Ali kako do pravoga golgetera (Pašalić je najbolji strijelac “bijelih“ sa šest golova) kad Hajduk nije u stanju vratiti Antu Vukušića u zamjenu za dug Pescare od pola milijuna eura?
Kako god okrenuli, bez svježeg kapitala, znači bez novih ulaganja, nema napretka.
ZDRAVKO REIĆ,
