Dobar jutar
Radost igranja u Europi, ljetna euforija, opijenost navijača i simpatizera koji su razbijali kasice - prasice, krali od bogate bake i radili honorarne poslove da si priušte gostovanje u nogometnim destinacijama diljem europe, na hramu nogometa Gerlandu u Lyonu ili velebnoj Mercedes Areni u Stuttgartu je več miljama daleko iza nas, prošlo je par godišnjih doba, ali i dalje ta događanja izgledaju jako skora i nedavno završena.
Nakon niza sivih godina i tumaranja po ligama za o(p)stanak, satkanih od rijetkih uspijeha i godina nadanja u intervalima od 7 godina, Rijeka je prošle godine potekla punim tokom, vodostaj je bio visok, zadovoljština na vrhuncu.
Najviše čovjek pati za nečim čega nema, a želio bi imati, stoga je zanos tih dana bio razumljiv i više nego opravdan, svi su bili sretni i zadovoljni i penzioneri i nezaposleni i djeca iz vrtića i bakice i djedice, sreča na svakom koraku ovog napačenog grada i njegovih, zadnjih godina, rezigniranih stanovnika, sreča koja se ne može kupiti novcem i nema cijenu.
Stigla je blaga zima i ledene kiše koje su poharale naš predivni Gorski kotar, stigle su i kiše koje su najdraži stadion pretvorile u vodotok i močvaru, močvara nogometa doslovno, sa viškom vode i igra Rijeke se namočila i razvodnila, kao loš gemišt u plastičnoj čaši, nije to više bilo to, ali adernalin i euforija imju još svoj utjecaj na prosječnog riječkog navijača, međutim euforija prolazi, da li je naši puleni mogu vratiti?
Sudeći po prezentacijama u zadnje vrijeme biti će teško, nije to više ona lepršava i ubitačna Rijeka, kemija se negdje izgubila, možda u Španjolskoj, možda je neželjenim bujicama odesena u kvarnerski zaljev, nešto ne štima...mehnizam škripi i zapinje
Rezultat je solidan još, polufinale kupa i danas prilika da se zabetonira treće mjesto. ali igre nema, Kek je traži, ali ne uspijeva pronaći tu kemiju sa kraja ljeta.
Uzalud tone ispisanih stranica, tiskovne konferencije i traženje uzroka i razloga, idemo uvijek sa istim kartama u pokeru, a aduti su nam najviše dva para, nerijetko i jedan par, dok drugi bacaju poker.
Rijetko se mjenja, eksperimentira, ne vjeruje se potencijalno kvalitetnijima i boljima, oporavaci od ozlijeda i tzv. rekuperacija traju vječno, a neki igrači ne da nam trebaju sad nego jučer.
Što je sa Tomečakom? Zašto Lešković čeka priliku da zaigra 3 mjeseca i igra tek kada se Marić ozlijedi? Zašto je Bertoša ispred Leovca, pa se pojačanje iz Bečke Austrije ozlijedi od muke?
Zašto su Maleš i Močo u takvom padu forme, spori i neprepoznatljivi? Zašto se Ayaliu ne da prilika dvije - tri utakmice u kontinuitetu, što je toliko lošiji od vidno nespremnog Jugovića npr.?
Kvržić je manje više stalno ozlijeđen, vezni red nam služi samo kao figure na šahovskoj ploči, a sve lopte od ljudi koji bi trebali kreirati igru idu unazad?
Puno pitanja, ali jedno je jasno, kemija se izgubila i igru treba ponovo pronači, sakrila se igra kao i pojedinci koji se skrivaju po terenu.
Igra skrivača traje pre dugo, umijesto da napredujemo mi sve više nazadujemo, pa nas tako Osijek nadigra sa juniorima kojima su tekući računi blokirani, a nama je to izgleda postalo normalno, nitko se pre više ne zabrinjava osim dežurnih kritičara. Sličice se i dalje kupuju a dijeca čekaju u redu da im se potpiše dres i sretna odlaze svojimkučama, sa osmijehom na licu.
Trener kaže da se pojedinci skrivaju? Skrivaju se svi, ukočeni od njegovih zamisli ne defanzivnog sustava, nego defanzivnog poimanja igre, osigurača i pokrivanja imaginarnih površina oko centra i kad neman nikoga
A kad protivnik krene u protunapad nastaje panika, krš i lom
Ofanziva nam je spala na dva slova, pojedinačni bljesak Anasa ili Kramarića i bezbrojna nabijanja preko cijelog terena, pa Bertoša uglavnom centrira iz auta u aut, a branići žele pogoditi Benkov duh nabijajuči lopte iz Vargićevog prostora, tako daleko da ni ne vide da Benka tamo više nema
Nešto je trulo? možda, netko ne želi vidjeti istinu, igra skrivača se igra i van zelenog travnjaka, skriva se i na tartan stazi i ispod klupe.
Zato tražim od Keka i ekipe pobijedu, a ne možda tri boda, tražim i inzistiram od igrača da pronađu izgubljene tehničke kvalitete i započmu igrati nogomet a ne bagminton, da sve to začine lavovskom borbom za svaku loptu, a ne šetanjem po travi u olovnim kopačkama, želim trku, presing i agresiju, a prije svega više koncetracije u predaji lopte i više ideje i inspiracije.
Dali je to tako teško?
Doviđenja
[uredio George Bush - 15. ožujka 2014. u 07:29]
Niti jedna nije ista, samo slične ili različite... 
