Rijeka i Dinamo igrat će u finalu Kupa Hrvatske za Rabuzinovo Sunce kao prije dvadeset godina. Tada su modri bili uspješniji (2:0, 0:1), sada je Rijeka izborila priliku napasti trofej, uzeti ga deveterostrukom prvaku Hrvatske zaredom. Minimalna prednost (2:1), iz prve utakmice bila je dovoljna za prolaz. Rijeka zna igrati na rezultat (u dvije utakmice), pokazala je to i na europskoj sceni. Ali sve je zasladio Krstanović prekrasnim pogotkom i iskupio se za grijehove prema navijačima. Rijeka je tek u nastavku utakmice pokazala (ne previše) da je momčad koja ima glavu i rep. U konačnici lako dobila utakmicu, i u takvu izdanju bila je preveliki zalogaj za pulska usta. Krstanović je počastio navijače koji su stvorili riječku atmosferu na stadionu Aldo Drosina. A sada Dinamo... Rijeka je nakon osam godina u finalu Kupa! 
    Tri reda bodljikave žice (5-3-2) pod visokim naponom, složio je Igor Pamić na središnjem prostoru (dvadeset metara) njegova djela terena. Riječanima su zatvorili bokove, posebice onaj desni, Tomečak, Mujanović, Kekovi igrači cijelo su poluvrijeme uglavnom visjeli na »Pamićevim barikadama« sprženih krila. Nije bilo brzine, još manje suradnje na na sredini terena pa je Krstanović u vrhu napada uglavnom prakticirao jedan drugi sport, hrvao se s Vučkom. Dva dvometraša. 
    Rijekin trener izveo je momčad u Ancelottiju omiljenom rasporedu »božićnog drvca« (4-3-2-1), Mujanović i Kramarić bili su Krstanovićeva potpora, ali »Krama« je tek pred kraj poluvremena izveo nekoliko solo dionica i gurnuo jednu loptu svom napadaču na zlatnom tanjuru. Riječani su se gubili u »istarskoj šumi«. Maleš i Močinić pokušavali su odrediti koordinate napada, crtati akcije, ali bi često upali u zamku pogrešnog dodavanja... Jednostavno, Rijeka je u prvom poluvremenu više stajala nego što je trčala, olakašavalo je to posao »pulskim bunkerašima«, koji su se na kraju okuražili i pojačali broj posjeta u Vargićevu prostoru. Puljani, često svi iza lopte, nametnuli su igru mišića. Čvrsto u svakom duelu, svjesni da samo srcem mogu nadomjestiti manjak kvalitete u odnosu na goste. Riječani se nisu najbolje snašli, teško su osvajali prostor. 
    U nastavku je Kramarić dobio ulogu prve špice, u sendviču Vučka i Budicina, a Krstanović je otišao na njegovo mjesto. Istra je promijenila taktiku, izašla je iz bunkera, shvativši da Rijeka nije u pravom ritmu. Rijeka je skratila teren. Močinić i Moises pokušavali su igrati bliže napadačima Mujanoviću, Kramariću i Krstanoviću (4-3-3), ali raspored snaga, sustav (one brojke koje Kek ne voli) je zaista beznačajan ako su igrači u svađi s loptom(?). Kek je s Brezovcem (umjesto Moisesa) dobio malo više trke i mišića. Rijeka nije blistala, ali je kontrolirala situaciju. Tih »pola gola« prednosti s Kantride bili su bogatstvo, a Puljanima težak psihološki pritisak. Žarko su željeli prirediti senzaciju, ali su stalno kaskali »pola koraka«. 
    Muka i iluzija oslobodio ih je Krstanović. S lijeve strane je lijevom nogom poslao loptu u lijevi vratarev kut. Solo izvedba, a ne smišljena akcija... Mreža se napuhala na radost Riječana. I njima je pao kamen sa srca, jer vrag nikad ne spava, strah od zalutalog metka lebdio je u zraku. Lopta često zna izmaknuti kontroli, poput ptice odletjeti u – mrežu. Krstanović je ugasio vatru pulske nade, potvrdio finale s Dinamom. 
    Utakmica će brzo u zaborav. Pamtit će se samo rezultat, Rijeka je obavila zadatak bez posebnog sjaja, Puljani nemaju za čim žaliti.

Orlando RIVETTI