Nogometaši Rijeke trenutačno se nalaze na pripremama u Sloveniji (Kranjska Gora) nakon što su otkrili ljepote Gorskog kotara (Fužine i Vrata). Oduševljeni su ambijentom »šume i jezera« nadomak Rijeke. Uvjetima za rad (šteta što nema suparnika za prijateljske oglede), toplinom Gorana. Otkrili su Gorski kotar nakon pola stoljeća. I nekada se, naime, išlo u goranske šume – Platak, Petehovec i Delnice. Upravo ona generacija koja je 1963. odigrala prvu međunarodnu utakmicu s Rotweissem u Oberhausenu. Ekipa nevjerojatnog veznog igrača i strijelca Vincenza Zadela (s Brunom Veselicom 20 golova te sezone), čudesnog gospodara na terenu (lopta je bila kao u švicarskoj banci), Velimira Naumovića, Jantoljaka i Brnčića, Radakovića i Lukarića. Trenera Stojana Osojnaka i Angela Žikovića. Išlo se i u Kranjsku Goru. Trčalo po Planici ispod skakaonice. A onda bi trener Žiković rekao – »Vlak ide za pet minuta...«. Trkačka završnica treninga. Gorski kotar je »hrvatska Švicarska« za predsjednika Rijeke Damira Miškovića, »ranč« iznad Fužina, dio svojih arapskih dolara uložili su u vikendice Srećko Juričić i Ranko Buketa (Sunger), gdje je čest gost Miroslav Uljan, predsjednik NK Pomorac i bivši načelnik (18 godina) općine Kostrena. Kažu da je on najvještiji s kosilicom. Njih trojica, Juričić, Uljan i Buketa, kroje sudbinu riječkog nogometa. Kostrena je, naime, što se mnogima ne sviđa (?), ali sve ima svoju cijenu, ekspozitura Rijeke, tvornica mladih igrača. Buketa je u proljetnom nastavku Druge lige spasio ekipu od ispadanja, obavio sjajan posao i vratio se – Juričiću. Brinut će i o Pomorcu (kao direktor...), gdje je prigodu dobio mladi trenerski lav – Alen Horvat. Promoviranjem Horvata, ali i drugim odlukama, Srećko Juričić je definitivmo dokazao tko je gazda struke. Kako dolikuje sportskom direktoru. Predsjednik kao granitna stijena stoji iza njega: »Na početku projekta rekao sam da Juričiću i struci treba vjerovati. Sada, nakon osvojenog trećeg mjesta, napravio je dobar posao u prijelaznom roku.«. Juričić je uhvatio bika za rogove. U razgovoru će vam malo toga kazati, uglavnom puno praznih riječi, sve umotano u celofan osmijeha. Ali, tiha voda brijege dere... Za igračke karijere je ispravljao tuđe greške (dok ga Skoblar nije postavio za zadnjeg veznog), sada je u ulozi desetke i strijelca, što bi rekao Michel Platini, broj 9,5. Mišković želi plasman među prva tri i hoće gledati atraktivniji nogomet. Juričić i trener Kek znaju što im je činiti. Iskustva i znanja im ne nedostaje. Juričić je 2011. odbio Komenovu ponudu da preuzme trenersku palicu umjesto Horvata. Bilo je to nakon deset kola i poraza od Zagreba u Kranjčevićevoj. Utakmici je prethodila trenerska pobuna, lupalo se šakom o predsjednikovom stolu, prekidalo press konferenciju... Ludilo. Svaka čast Robertu Komenu kako je bez kune u džepu (i trideset milijuna naslijeđenog duga!) dogurao do kraja sezone dočekavši snove – Damira Miškovića! Sada je čarolija, Komena više nema, vjerojatno je neke sram zbog svih prljavih riječi koje su izgovorili (i dio sadašnje uprave!) na račun pokojnog predsjednika. A Komen je bio sinonim za dobrotu i poštenje, ljubav prema Klubu i Gradu – nogometu. Mnogi su, nažalost (njihovu), to kasno shvatili. Bio je spasitelj HNK Rijeke u suradnji s gradonačelnikom Obersnelom. Pazite kada vam ližu cipele, jer ubrzo će početi gristi. I što manje poljubaca u stražnjicu, jer, kako bi rekao jedan američki novinar, i predsjednici države vjerojatno imaju hemeroide... Profesionalni nogomet je danas ozbiljan posao koji ne trpi improvizaciju. Mišković je oduševljen napravljenim do sada, u svim segmentima kluba. Hvali predsjednik svoje suradnike, a njega svi obožavaju... I Komen ga je gledao kao Boga, ali iskreno i pošteno. S nestrpljenjem očekujemo 13. i 18. srpnja, otvaranje sezone na Kantridi, najprije derbi s Istrom, pa europski nastup nakon četiri godine. Mišković, Juričić i Kek su uigrani, bit će i redizajnirana momčad. Kantrida će biti teatar radosti i veselja. |