evo dodem u firmu, kolege cestitaju, ha cuj, ipak smo srusili Stuttgart,
kazem ja - podcijenili ste Rijeku, mislili ste momcad sa takvim stadionom, nema sanse, ali vam sad evo,
pa nek se Stuttgart bori za opstanak.

I nije Stuttgart bio los, bio je dobar, ali suplji su u obrani, ne stima tu vise ta uigranost,
Rijeka se dobro branila, napadala i bila je opasna, nije isla u bunker, fala kurcu da nije.

A mozes mislit kako je bilo nama na tribinama, mi onako koso iza gola Ulreicha, gledas tablu 4 minute nadoknate,
ono korner, mislim si ne samo sad gol, ajd na produzetke, pa izbacaj lopte, pa crnac pimpla,
joj ukrao nas loptu, svi se dizemo, svi vicemo "ajde sad, ajde, ajmo po gol",
svi se primamo za tijelo, rame se prima za rame, sve oko meni "nasi" ljudi, neki starcek od 70 i nekih godina jedva da stoji, ali stoji i vice "ajdeee"... i onda dode nas igrac do 16 metara, meni srce lupa valjda 130 otkucaja u minuti,
u glavi mi lupa ko da neko cekicem lupa, a kad je povukao udarac, odalamio nogom, hebemu stali svi sa uzdahom,
a kad je pao gol, "ma ljudi jel to moguce!!", tresle se tribine, gledam desno Armadu, plave zastave viju se u zrak,
Rijeki u cast, "nasoj" Rijeci, a onda masa ljudi Stuttgarta napusta teren, ne ceka kraj, mi ostajemo,
RI-JE-KA... ma stravicno ljudi, stravicno.

Hvala ti sto sam se odlucio na tekmu, karata je jos bilo, 22 eura super mjesto,
ma ono svi mi znamo da je blok Untertürkheimer Kurve nas blok, nema tu razmisljanja,
svi smo disali Rijecki....

kaze mi kolega, jesi odapeo u 94 minuti, mozes mislit kako je trcat sa loptom prema golu, znas da imas
pobjedu na nogama, ma svaka cast svima.