Evo još jedne kolumne


Ministar Željko Jovanović i njegova desna ruka Petar Skansi svjedočili su teroru na Kantridi i već za danas najavili početak provođenja akcijskog plana sprječavanja nasilja u sportu. Ministar je svojedobno zaradio dosta političkih bodova najavom obračuna sa svim podzemnim akterima u hrvatskom nogometu

Bajke su lijepe ali nestvarne, pa kada nas zanesu i u njih povjerujemo, a već odavno nismo djeca, san se razbije u paramparčad, a mi tresnemo o tlo i brojimo sve zvijezde. 

    Riječku nogometnu groznicu subotnje večeri prekinulo je upravo takvo prizemljenje od kojeg će nas još dugo boljeti glava, jer smo sami sebi povjerovali i bajkovito se zanijeli sagom o vraćanju cijelih obitelji na stadione. Kantrida je bila taj primjer koji nas je zaveo, i sami smo objavili stotine fotografija majki s bebama koje dolaze na utakmice, očeva i djece, unuka i nonića, mladih djevojaka i nonica... Mukotrpno se gradila ta priča, svi su u nju ugradili dio sebe, od ljudi u klubu do igrača, od novinara i policije do navijača. I sve je u trenu palo u vodu, bolje rečeno izgorjelo u plamenu ratničkih baklji. Krik i suze u očima prestravljene djece, bijes i nevjerica na licima njihovih roditelja podsjetili su na šokantne snimke s početka devedesetih kada je počinjao rat. Nitko normalan na to ne može ostati ravnodušan, a prizor razbacane dječje robice, kabanica i ruksaka ostavljenih u stampedu, tužno je svjedočanstvo da se te večeri mogla dogoditi prava tragedija. 

    O onima koji dolaze naoružani do zuba da bi raketirali obiteljsku tribinu i posijali strah i paniku, suvišno je trošiti riječi. No zabluda je kada i mediji i sociolozi, i klubovi i političari o njima govore kao o šačici huligana zabijajući poput nojeva glave u pijesak. Povijest bolesti koja je kulminirala na Kantridi govori da se radi o dobro organiziranim militantnim grupacijama koje imaju i svoje udarne formacije, prve i druge ešalone, ali i regrute koji im služe za mimikriju, i kurire, bez kojih ne bi mogli na stadione unositi goleme arsenale pirotehnike koja uz male preinake postaje pravo pravcato ubojito oružje. 

    Za tako nešto potrebna je i logistika, transport, materijalni resursi i još mnogo toga što iziskuje nemale količine novca. Analiza viđenog na našim stadionima govori da su »bakljade« organizirane, da imaju svoje vođe koji određuju strategiju i taktiku. I, naravno, svoj cilj: da terorom istjeraju upravo djecu i roditelje, penzionere i ostale koji im smetaju da stadione pretvore u svoje bojišnice, na kojima će oni ratovati i određivati pravila igre, i na kojima će se okupljati samo njima slični kojima nisu bitni sport i rezultat već krv i razbijene glave. 

    Zato samo mučninu može izazvati scena kada na kraju utakmice igrači plješću tim i takvim »navijačima« koji samo igrom slučaja nisu teže ranili ili ubili neko dijete. No pojedini klubovi, njihove uprave i igrači već duže vrijeme su zatočenici svojih navijača, koji milom ili silom žele njima upravljati. Zato njihovi predsjednici ne žele vidjeti što se zbiva na stadionima, zato uprave i igrači nerijetko plaćaju reket da im ne bi kopali grobove na travnjacima ili razbijali automobile, zato nogometna tijela zaobilaze vlastite pravilnike i kažnjavanje velikodušno prepuštaju UEFA-i. U hrvatskom nogometu vlada talačka kriza koja će završiti masakrom ako se cijelo društvo ne digne na noge i ne pokaže politička volja da se i na stadionima poštuju zakoni RH. 

    Ministar Željko Jovanović i njegova desna ruka Petar Skansi svjedočili su teroru na Kantridi i već za danas najavili početak provođenja akcijskog plana sprječavanja nasilja u sportu. Ministar je svojedobno zaradio dosta političkih bodova najavom obračuna sa svim podzemnim akterima u hrvatskom nogometu. Močvaru još nije isušio, a već mu Galipolje prijeti.