Potaknut upisima s juga (ups, iz metropole), koji samo dokazuju kako danas svatko može napisati članak, odlučio sam napisati ovaj tekst. Nisam novinar niti profesionalni prodavač magle pa ću u svojem upisu biti direktan, subjetkivan i neću okolišati. Pa kome se svidjelo...
Moderno je ubaciti pokoji latinski izraz ili običnom puku nerazumljivu jezičnu konstrukciju, tako se valjda hrani autorov ego, kako nisam ljubitelj niti jednoga ni drugoga, za vlastiti ego ću ubaciti poneku kinesku poslovicu.
Tko jede pomalo, nikad ne gubi tek.
Deplasirano je uspoređivati rezultate Rijeke i Hajduka kroz povijest, svakome je očigledno koji je klub uspješniji. Međutim, još je gore tvrditi da itko od navijača Rijeke to uopće pokušava. Protiv brojeva ide samo budala, a mi to ipak nismo, koliko god nas takvima pokušavali prikazati dežurni moralisti te mjeritelji etičnosti i ispravnosti s juga (ups, iz metropole). Povijest nogometnog kluba može biti dična, a navijači ponosni i neslomljivi i bez trofeja, koliko god to nekim osobama, koje odgovaraju opisu iz prošle rečenice, ne bilo jasno. Kao što poslovica kaže, možda jedemo sporo, ali zato smo gladni. Pobjeda, naslova i, što su neki zaboravili, borbe.
Tko je uzajmio, stoji na nogama; tko je pozajmio, stajat će na koljenima.
Lako je biti bogat, uspješan i slavan kada netko drugi plaća za to i onda, kada novca nestane, prebaciti krivnju za neuspjeh na toga koji je plaćao. Odlike su to jeftinih lakih djevojki iz svih svjetskih luka, kojima su mornari koji prolaze najdraži jer na njihov račun lagodno žive, a nemaju nikakvih obaveza. Međutim, kada tijelo ostari, a ljepote, novca i pažnje nestane, mornari su krivi za njihov propali, neiskorišteni život i tužnu starost. Zamjena teza i iskopavanje zrnaca istine iz hrpe laži koje neki nazivaju poviješću. Što vrijede sve pobjede, lente i trofeji kada nakon svega ostaje tužan i opustošen klub? Zašto je toliki trn u oku netko tko vlastitim radom, trudom i žuljevima stekne novac i priliku za biti uspješan?
Dobro ne znači pričati o dobroti; dobro znači činiti dobro.
I onda, nakon što je ostao bez pomoći bogatih prijatelja, ostavljen od sviju koji su mu tepali i gurali zelene novčanice samo da dođu bliže bogatoj trpezi na stolu, klub pokreće priču o naglom osviještenju, poštenju i inzistiranju na moralu. Naravno, ne radi sebe, nego radi općeg dobra. Pitam se, koji su to konkretni potezi ili prijedlozi koji bi trebali donijeti opće dobro? Ne prihvaćam Malešovu žrtvu kao jedan od njih, to je čin čiji je prvenstveni cilj bio dobrobit Hajduka, a ne svih klubova. Ovo drugo je došlo samo kao bonus. Od moralnog autoriteta očekujem nesebična djela, djela od kojih bi i sam mogao biti oštećen. Bori li se Hajduk uistinu protiv mraka, za dobrobit sviju, ili je njegova želja samo da unese malo svjetlo, za sebe samoga. Ako je tako, onda je obični lučonoša, Lucifer.
Tko ne misli na druge, jednog dana će ustvrditi da ni drugi ne misle na njega.
Otkud jednom klubu, koji je u svojoj povijesti mislio isključivo na sebe, hrabrosti da vjeruje da će ga svi ostali prihvatiti kao moralni uzor, da će mu slijepo vjerovati i podati se, uopće ne sumnjajući u motive i propitkujući radi li se o spasitelju ili slatkorječivom Luciferu? Otkud tom klubu uopće obraza zahtijevati da mu se pruži ruka, da ga se pita za zdravlje i počasti osmjehom? Otkud tome klubu pravo postavljati se iznad ostalih i suditi im, prodavati izmišljene teorije kao činjenice, samo da bi utješio samog sebe?
Dobrim mamcem ulovit ćeš ribu.
Jer koja je druga svrha ovakve navijačke poruke od provokacije? Očito jako uspješne provokacije, provokacije koja je pogodila svaki preostali i zaostali djelić poniznosti u onima kojima je drag taj klub s juga. Jer ovakvih reakcija ne bi bilo da provokacija nije uspjela i pogodila plodno tlo. Baš zato, u ime svih onih koje ste tokom duge i uspješne povijesti tlačili, još jednom:
100 godina ste šutili, od krađa okretali glavu,
državnim sponzorstvima gradili slavu...
Sada ste ljuti jer znate da vas čeka
100 godina klečanja iza imena Rijeka(Osijek, Varteks, Istra, Cibalia...)!