Postupak Kramarićevog dobivanja dozvole se radi prema propisima.
On je Hrvat. Hrvati do srpnja 2015. (uz mogućnost dvogodišnjeg produženja) nemaju punu radnu mobilnost u VB (šta bi značilo da ne možemo, kao npr. Poljaci ili Slovenci, koji su isto članovi EU, sjest na avion, doć u London i zaposlit se. Treba nam radna dozvola). Kramarić nema 75% nastupa za reprezentaciju u zadnje 2 godine. Da ima, radnu dozvolu bi dobio odmah.
U njegovom slučaju, kao i u svakom sličnom, procedura je da se sastaje peteročlani odbor sastavljen od bivših managera i sličnih nogometnih stručnjaka koji donosi odluku i predlaže Home Officeu (nešto kao MUP kod nas) da li da odobri ili da ne odobri radnu dozvolu. Postoje razni parametri, a kad se vidi kakvi argumentima raspolaže Andrej, a kakvima neki koji su dobili radne dozvole onda je teško očekivat da se Andreja odbije. Od 2009. su bila 44 ovakva slučaja. 38 su dobili zeleno svjetlo. 87%

uspješnosti. A Kramarićevi aduti su puno, puno nego šta su bili većini koja je dobila zeleno svjetlo.
Pred odbor dolazi manager kluba (Pearson u ovom slučaju) i iznosi te argumente (nastupio u svim zadnjih utakmicama repr., najbolji igrač HNL, golovi u HNL i EL, proglas UEFA-e kao "najvruća roba", pismo Kovača, činjenica da je LCFC među klubovima koji ima najviše engl. igrača...).
Odbor predlaže Home Officeu, a Home Office prema preporuci izdaje ili ne izdaje radnu dozvolu.
Novinari, kakvi već jesu lešinari, su od najnormalnije procedure napravili kaos.
[uredio tripice - 09. siječnja 2015. u 18:28]