Evo nakon prospavane noći, meni je ono sinoć bilo nešto između science fictiona i soft pornića.

Ja kao prosječni navijač Rijeke, koji je u ovih dvadesetak godina dobiva dobre rezultate na kapaljku,

nisan mislija da ću doživit ovako nešto. Onako uljuljan u prosječnost, s tu i tamo nekin bljeskon, sinoć san

utakmicu odgleda u bunilu, skakajuć po kauču poluvorenih usta i razrogačenih očiju.

Da mi je neko one majske večeri prije 15 godina reka da ćemo dobit Feyenoord 3-1 na Kantridi i da će

istog dana atomski (kolega Krečak veli "anatomski" ) Dinamo onako ružno izvisit u Salzburgu - automatski

bi ga posla na autobus za Kampor.

Međutim, Kek i stručni stožer su uspili stvorit ekipu s karakteron od odbačenih (rekli bi poneki južni prijatelji

"štraca" i "škovaca" ) igrača, ekipu s mudima, ekipu koja se vraća nakon negativnog rezultata.

I na kraju, opet nan je suđen penal.

Rijeka je pokazatelj kako treba izgledati zdrava pretvorba i privatizacija kluba u Hrvatskoj.

http://www.transfermarkt.com/andrej-kramaric/profil/spieler/46580 

dobio Krama i veliku sliku

Kao neutralan promatrač mogu napisati da dugo jedan naš klub nije odigrao ovakvu utakmicu. Ogromna doza trčanja i presinga. Europski i moderno. Svaka čast Riječani, želim da prođete skupinu.

Svaka čast i čestitke Rijeci, uz poruku nekima da pogledaju šta znaći ozbiljan trener na klupi.

Ono što više imponira je što je tako već 20-30 utakmica u nizu, što europskih, što domaćih. Znale su ekipe već tako odigrat, npr. Slaven protiv Bilbaa, ali bi se sve to brzo urušilo ili ispalo samo plod motivacije na jednu ili dvije utakmice. Ovakve predstave su vec postale anopther day in the office za ovu ekipu.

Zanimljivo je da je sinoćnjom pobjedom, Rijeka postala prvi hrvatski klub u povijesti koji je u jednoj sezoni u natjecanjima pod okriljem UEFA-e ostvario 7 pobjeda. Nikada, nijednom hrvatskom klubu to nije pošlo za rukom, kako za vrijeme bivše Jugoslavije, tako ni od osamostaljenja Hrvatske.

Osvrt i jos statistike: http://www.hocuri.com/od-reala-feyenoorda/

A što pametno napisati.
Oćemo li patetično pa po mistici 24. 10. 1984 i 23. 10. 2014, kišu koja lije gdje Rijeka ne može izgubit, nove Fegice i Matrljane, povratak dana za koje sam bio siguran da ih ja pod ovim grotama više nikad neću doživjet...

Realnost.

Nogometni klub Rijeka koji je nakon tri kola zabio najviše golova u skupini europske lige u kojoj igra prvak te iste lige, bivši europski prvak i član velike trojke nizozemskog nogometa i konstanta belgijskog nogometa, hrvatski klub koji je u tri utakmice nadtrčao Standard, Sevilu i Feyenoord, na čijoj klupi sjedi čovjek kome se možeš samo naklonit pa da od sutra više boda ne osvoji s Rijekom, klub na čijem je čelu rođeni riječanin koji gradi kamp sa 6 nogometnih igrališta, koji gradi ultra moderan stadion za 15 000 ljudi, klub čija je baza navijača usko vezana uz svoj mikro prostor življenja, a kojeg u Stuttgartima, Sevilama, Lyonima, Zagrebima, Pulama, Liegeima prati od 500 do 4 000 navijača, klub koji od odbačenih igrača Dinama, Austrije, Sherifa, Sarajeva, Maribora, stvara reprezentativce i veličine koji će bliskoj budućnosti probiti sve plafone transfera, mali klub na kojeg se kvalitetno pale i renomirani protivnički navijači, a trenerima pak tih istih renomiranih ekipa ne pada više na kraj pameti doći na Kantridu s B postavama...

Živimo san koji to više nije, a ponos koji osječamo gledajući svakih 15 dana nove reportaže njemačkih, belgijskih i nizozemskih TV kuća o mom gradu i mom klubu, ne može stati na papir.
Gledati igru Mitrovića, našeg vječnog i jedinog trubila, Andreja Kramarića, sutra (hvala bogu) opet našeg Močota, privilegija je svakom kome je ovaj grad i ovaj klub način života i uživajmo tu privilegiju.

The end.
Volim Grad koji teče...