Bravo, bravo i bravo.
Nakon dvije godine ni Žiline, ni Stuttgarti, ni Lyoni, ni Vitorie, ni Betisi, ni Ferencvarosi, ni Sherifi, ni Seville, ni Feyenordi, ni Standardi nisu pokorili ovu našu jazbinu.
Bravo i još jednom bravo.
Vratili ste nam ponos, vratili ste nam ono što nam odavno pripada i danas biti navijač Rijeke privilegija je odabranih patnika.

Ovu Rijeku simbolizira ševa u europskoj ligi na 20 metara od svog gola Leškovića, Mitrovića i Tomečaka po kiši, dok ljudi po tribinama jedu kabanice od muke, ovu Rijeke simbolizira rolica kroz noge jednog brazilca nekom ćelavom izbacivaču uz aut liniju, ovu Rijeke čini desna vanjska jednog uskrslog trubila koja uvijek pronađe nekog izgubljenog zagrebačkog dječačića koji se kao i mnogi napio riječke vode i shvatio što znači grad koji teče, Rijeku simbolizira klasična jebena primorska jetikava publika koja u drugom poluvremenu njurga jer je Standard dva puta prešao centar i ova naša dosadna vječna i voljena kiša po kojoj od Valadoloida do Standarda nikad nismo izgubili.

Kamp i naša favela, stadion i naše grote, igrači koji zabijaju Argentini, igrači za koje se mlate Chelsea, Juve, Milan i Inter.

E to je Rijeka za koju smo živjeli i o kojoj smo sanjali.