Naronitanis je napisao/la:
Stvar ti je ovakva prema članku 39 b policija je dužna voditi liste svih prekršitelja ovoga zakona i osoba na listi može biti 10 godina od zadnjeg prekršaja. Sam zakon ne određuje ove neke liste A, B, C već je to policijska interpretacija. Ono što je važno to je lista prekršitelja ovog zakona unazad 10 godina (odnosno sad još ne toliko jer zakon nije toliko dugo na snazi) ali ta lista ne znači nikakve zabrane. Nadalje prema zakonu zabranu dolaska na stadion može izreći sud i to od 1 do 2 godine. Sad tu dolazi taj famozni članak 32 stavak 7 prema kojemu organizator ima pravo zabraniti bilo kome ulazak na stadion i oni se redovito pozivaju na taj članak da opravdaju ovo što rade. Tako da se ovo radi u suradnji Mamića i policije gdje zloporabe taj famozni članak prema kojemu onemogućavaju ulazak na stadion ljudima koji nemaju pravomoćnu presudu suda, također Dinamo taj članak zloupotrebljuje da odstrane sve ljude koji nisu za Mamića sa stadiona iako velika većina njih nema nikavih dosjea u policiji. Takav je i famozni slučaj Mislava Jukića čovjeka koji nije mogao ući na derbi Dinamo Hajduk jer je bio na Dinamovoj listi i odbili su mu prodati kartu.
Sad, ako ima nekoga tko je pravnik na forumu bilo bi lijepo da nam još detaljnije to objasni.
Vidi cijeli citat
Zapravo je stvar veoma jednostavna. Radi se o jednom Zakonu koji je u gruboj teoriji, promatran bez konteksta, čak donekle i dobar (uz jednu manu koju ću objasniti na kraju). Problem je što se Zakon nikako ne može gledati bez konteksta, i što kopiranje zakona iz drugih društava drugačije pravne stečevine redovito dovodi do fijaska.
O čemu pričam? Taj famozni čl. 32. st. 7. Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima spominje da će
organizator osobi za koju raspolaže saznanjima da se ranije protupravno ponašala (a) odbiti prodati ili dodijeliti ulaznicu; i (b) poduzeti mjere za onemogućavanje pristupa športskom objektu.
Zašto takav članak? Promatrano u domeni pravne teorije, što radi ovakva odredba? Ona omogućuje da se težište vlasti u konkretnom slučaju pomakne na stranu uprave, prepustivši organizatoru da donese osobni sud kad se neka osoba ranije protupravno ponašala. Odnosno, daju se odriješene ruke upravnoj vlasti da čini ono što je inače zadaća sudske. Kad se čine takvi slučajevi, odnosno, koja je prednost uprave nad sudstvom?
Uprava je brža i efikasnija, ima već strogo organiziran i birokratiziran stroj koji djeluje konkretnije. Recimo, upravi se u ruke daje zakonodavna vlast u vrijeme velikih kriza u državi. Zato ovakav Zakon može i pomoći u uređenom društvu, da se organizatoru da način da sa stadiona udalji osobu koja ozbiljno ometa provođenje športskog natjecanja, premda možda ne krši nikakav zakon (recimo, netko pjeva na sav glas na šahovskom turniru).
Ali. Kontekst našeg ozbiljenja ovog Zakona jest, nažalost, da se on zloupotrebljava. "Saznanja o ranijem protupravnom ponašanju" koriste se proizvoljno, nejednako, drsko i bahato, u borbi za interese koji nemaju veze s organiziranjem športskih natjecanja. Svjedočimo "crnim listama" koje su isključivo u službi jednog čovjeka i koje napadaju ustavna prava ljudi jer se interpretiraju u širokom kontekstu, a jedinstvo sudstva i uprave (policijska država) jest upravo ono što krasi najzatvorenije sustave s najmanjim pravima. Zato ovakav Zakon nije primjeren trenutačnoj klimi u Hrvatskoj, barem ako se ne bi u njega dodala jedna kaznena odredba koja je (slučajno?) izostavljena, i koja je mana o kojoj govori početak mog posta - naime, organizator po Zakonu o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima
nije nikako odgovoran ako je zabranio pristup natjecanju osobi kojoj to nikako nije imao pravo učiniti?! Kazne su predviđene za razne stvari, velike novčane kazne, ali ako bi se tu dodala odgovornost organizatora prema udaljenim gledateljima, možda bi pomoglo da Zakon poprimi notu primjereniju demokratskom društvu...
Bye bye, Miss Ellen...