Nakon fliper nogometa ili preciznije rečeno gađanja loptom nadolazečih roda koje su u strahu da ih ne pogodi ispucani projektil skrenule svoju rutu zapadnije od gradskog vrta, forum se vratio u normalu.
iako se i tu ništa ne događa, osim ponekog uleta Potapenka i povratka Šampinjona, te pokojeg bana čovjeka Tuljana Seilora ili po novemu Geylora.
Riječki nogometaši bili su kao sa utegom blata sa slavonskih njiva, a napadači izgubljeni poput kamenčića u močvarama kopačkog rita, pola gledatelja pred, u novo doba ne malim nego ekranima velikih dijagonala, utonula je poslje 20-tak minute u zasluženi sanak nakon napornog radnog tjedna.
Oni koji nisu zaspali pobjegli su raditi nešto pametnije, oprati auto, prošetati nestrpljivog kučnog ljubimca ili ne daj bože odveli ženu u višestani Shoping u jedan od riječkih eminentnih trgovačkih centara.
Na tablici prve tri ekipe dijele dvoznamenkaste cifre, udaljene su poput benziskih stanica u amazoni, ili kafiča na jadranskoj magistrali od Senja do Karlobaga, miljama...
Nikad ne zanimljivije prvenstvo, prava reklama za posrnuli HNL, gledatelji na stadionima počeli su se brojati prstima dvije ruke,otužno i sumorno ozračje apokalipse hrvatskog nogometa,močvara pri visokom vodostaju.
Neki igraju za rekreaciju, neki iz dišpeta, a neki se bore za imaginarni opstanak, iako je upitno tko zapravo od drugoligaša želi u 1 HNL,kao i što trčeligaši ne žele u 2 HNL, a županijskim ligašima se grozi pomisao za rang više.
Zapravo svi bi ispali u zadnju ligu, teatar apsurda.
Čak je i kmečanje utihnulo, zatomila se vječna borba kontra mraku i kontra sili.
Modre bluze iz maximirske šume gaze sve odredom, kako i ne bi kad svi dolaze spuštenih gaća, očekujuči brzi i što bezbolniji poraz, odraditi posao i pobiječi poslje tuširanja sa apokaliptične ruševine, prije nego se oglase životinje iz zološkog vrta koje najavljuju nočni počinak.
Očito je da se gosp. Kek još nije snašao među valom novopridošlih igrača koji su desantirali na Kantridu poput Libijskih izbjeglica na talijansku plažu, u velikom broju.
Razvodnila se igra, kao gemišt u omjeru 1 naprema 5 i to sa ishlapljelom mineralnom, a sustav stvaran mjesecima izgleda poput raštimanog orkestra sa probušenim gudalima, naručito na gostovanjima.
Uvođenje igrača u 90-toj minuti teško je objašnjivo i teoretičarima zavjera koji za sve imaju objašnjenja.
Ništa ne preostaje nego čekati do ljetne stanke,možda dođe kakav mister X u napad, mister Y na desno krilo, oporavljeni Moises možda eksplodira.
Bilo kako bilo čini se da je drugo mjesto osigurano, sa zaostatkom prosječne brzine u kilometrima na sat prvih zastava - Fiće tamo negdje šezdesetih.
Materijala ima, moglo se i bolje, ponekad je nedostajalo malo sreče, a ponekad i neka sudačka odluka, valjda nenamjerna, ali i to nije više bitno.
Nogomet je postao nebitan,pa se Hajdukovci bave ekonomijom i promjenama ustava, Dinamo igra trening utakmice pred prisilno dovedenom djecom iz škola i šačicom Mamičevaca, a Rijeka traži izgubljeno vrijeme i novi zalet.
Dolazi Dinamo, pravi test za Keka i prava prilika da se pokažem koliko vrijedimo,kao i prava prilika za još koji Ep i hvalospjev Morža u svezi - glede Mamića glavonje.
I na kraju sa stranice HNK Rijeka
Prošle su dvije godine otkako je preminuo Robert Komen, predsjednik i dopredsjednik HNK Rijeka, navijač, veliki zaljubljenik u Rijeku i Kantridu te osoba koja je veliki dio sebe ugradila u stvaranje kluba kakav je danas. Prošle su dvije tužne godine bez Roberta, jer nije dobio priliku uživati u toliko željenim uspjesima HNK Rijeka i stvaranju stabilnog europskog kluba kakvog je želio podno legendarnih stijena.
Prolaze dani, mjeseci, godine ali uspomene na drage ljude ostaju zauvijek... Robi hvala ti na svemu, sigurni smo da negdje s nebeskih prostranstva gledaš prema Kantridi, ponosan na sve što si učinio da se mi danas možemo radovati uspjesima naše i tvoje Rijeke.
[uredio George Bush - 22. ožujka 2015. u 11:01]
