Kako bi naš „uvaženi Bard“ rekao, miš se može igrati s mačkom, al je pojest ne može nikad. Cijela ova potop utakmica od subote može stat u tu rečenicu.
Rijeka je u ovom trenutku, prejaka, predobrovođena i preopasna ekipa za jedan ovakav Hajduk koji nema ni glavu ni rep, koji ovisi o individualnom potezu ili greški protivnika što se i pokazalo u subotu (odličan igrač onaj prgavi Mađar).

U normalnoj utakmici po normalnom terenu mislim da bi onakav Hajduk prošao gore od Dinama. S druge strane, gotovo je pa nevjerojatno kako je teren bio dobar s obzirom na količinu padalina.

S naše strane opet jedna turbo utakmica u kojoj definitvni zamah daje vezna linija.
Mirnoća i pregled Bradarića i Mišića jednostavno fasciniraju.
Kad ti se još takvoj veznoj liniji konstantno izvlače po loptu i jedan od ofanzivaca ili bočnih igrača, onda je to jednostavno strašno teško za pokrit, dakako uz ogromnu količinu pametne trke i reposjeda lopte.  

Dalje, početkom drugog poluvremena Pušnik je čak i inteligentno digao veznu liniju i njihove napadače na naše stopere kod ispucavanja Prskala jer smo igrali kontra juga i definitivno se nije moglo ispucavat daleko, al su onda pak Mitrović i Elez počeli igrat Baresijevski pa su nam stoperi počeli iznosit loptu pretvoreći minus u plus i kroz njihovu mirnoću mi smo konstantno stvarali višak u sredini.
Mitrović igra nevjerojatnu sezonu.

Dalje, ova ekipa ima nešto što svaka ekipa koja misli ozbiljno mora imat.
Ima muda, ima karakter koji bilo koji minus pretvara u impuls više.

Gubili smo u Splitu, zabili smo im nakon toga ekspresnih 4, gubili smo u subotu iz jednog jedinog „lucky punch“ i umjesto da te to u 65-oj minuti prereže, oni su se iste sekunde dodatno katapultirali.
Umjesto da to digne Hajduk diglo je nas.
Imaju toliku količinu samopouzdanja i vjere u sebe, da ni nakon što promaše nemoguće, ne padaju u malodušnost.
Iz svakog promašaja umjesto malicioznosti izvlače novu dozu adrenalina.
Jednostavno, sjajno posložena ekipa.

Riječ - dvije o našim prijateljima s juga.

Gledaš taj Hajduk i stalno čekaš da ti nešto slože. Stalno se kao nešto strašiš da je to ipak Hajduk i da će ti kad – tad nešto servirat.
Bojiš se jebenog zakona veklikih brojeva i kad su zabili u 60 i nekoj to mi je prvo prošlo kroz glavu.
Da su prekjučer one crveno-plave dresove nosili npr. (bez ikakvog omalovažavanja) neki drugi naši nižeplasirani klubovi lige, rekli bi da su i s razlogom tu gdje jesu. U borbi za ostanak. Previše je tu uloženo da bi ovako izgledali.

Najbolji i jedini svjetski igrač im je Kalinić i da njega nemaju ovih -13 u 11 mjesecu bi već sada bilo preko -20. Dobar je i zajeban onaj Mađar, bezobrazan, jak, zna s loptom, a bogme me je i iznenadio i brzinom kod gola, bez obzira na pomoć juga i lošu procjenu Eleza.

Ostalo, kako bi oni rekli šaka jada. Rakova djeca.
Čak i prošlogodišnje najbolje igračko pojačanje koje je ikad kročilo na hrvatske travnjake po interpretaciji našeg omiljenog Deica portala je pokušavajući blokirati Vešota i Rileta izgledao ko panceta u brodetu.

Highlight utakmice.

Osim Ceste Rijeka, definitivno ševa zadnje dvije minute na kantunu kornera.
Gorgon, Franko, Zuta i Mišić su im 2 minute držali loptu u 4 kvadrata.
Zajebena ekipica.