Realno stanje stvari u Hrvata.

Pojavi ti se klub koji nikad nije bio prvak, klub koji razbija jednu stravičnu hegemoniju u hrvatskom nogometu, klub koji uz dva oka u glavi jedini može pokrenuti solidnu masu uz sebe i klub koji bi u svakoj iole normalnoj državi imao, u najmanju ruku, prosimpatični vjetar u leđa sa svih strana jer je nešto novo, jer nosi promjene, jer razjebava nataloženu žabokrečinu.

Ali kako ovdje ništa nije po logici stvari onda ti se događa da taj isti novi klub tako zdušno gaze i jedno i drugo oko da je to milina za pratit. Al maske stoje dok stoje. Kad tregeri popuste, mudande padaju.

Čitaš dnevni tisak i brojne „relevantne“ portale i zaključiš bez dvojbi kako na Rujevici stanuje jedan klub koji je dutty free shop, koji nema predsjednika, trenera ni pola igrača, koji je u bankrotu, čiji navijači glume veličine putujući jedni te isti od bakljade do bakljade, a uprava klub nudi na placi po Sloveniji i Srbiji.

Dobiješ osječaj da u subotu na igralište istrčava 11 kokošara slučajno skupljenih u grupu naspram 11 straha i trepeta s druge strane uz 17 bodova prednosti i međusobnu ovogodišnju gol razliku 4:7, a čija su djeca koja su vidjela zadnju njihovu pobjedu, kako bi rekao Bard upravo upisala prvi razred.
Identična gol razlika jednog i drugog oka je čista slučajanost, dakako.

Kaže jedno oko da nam trener ide u Zvezdu, da s njim idu i tri-četriri igrača, da nam predsjednik prosi po Ljubljani i bježi iz Rijeke dok nam je počasni uteko na Kubu, kažu da Franko bježi glavom bez obzira u Standard, Rile u Španjolsku, a Vešo natrag u Italiju.
Kažu da želimo Olma na posudbu i da s 12 igrača ne možemo hodat, a na Ruji vlada zakon omerte.

Drugo nam oko pak poručuje da nam je bolje mučat nego molat, da smo u strahu od neuspjeha i paralizirani, da nam je trener potpisao predugovor sa nekakvim Zvezdinim Terzićem imajući insajdere iz srpskog tiska, čiji igrači ne vide kako bi ih se to moglo pobjedit, dakako spominjući svakodnevi egzodus igrača.
Čeka se još izrabljivanje nigerijske nejači i LNG treminal u Omišlju.

Bog te mazo, imamo 5 bodova prednosti ispred Dinama, s njima pobjedu i dvije neriješene i +3 gol razliku.
S ovim drugima 2:1:0 i isto +3.

Imamo uhodanu skaut službu koja već sad ima 20 igrača u rosteru (ptićica), imamo budžet od 10 miliona eura koji smo zatvorili i u izlogu igrače koje možemo prodat u vrijednosti od najmanje 10-15 miliona eura.

Imamo još uvijek uvjerljivo najveće šanse da budemo prvaci, gradimo istočnu, ups sjevernu tribinu za iduću sezonu, imamo strašnu navijačku podršku i imat ćemo sve jaču, imamo koliko – toliko malih i novog glavnog sponzora, predsjednik kluba nam nije u sudnicama nit imamo na košti pol Armade, imamo gomilu bivših igrača koji kad su otišli iz kluba nisu jedne jedinu ružnu rečenicu izgovorili o ovom klubu i ovoj upravi i čija je cijena preko Rijeke otišla u nebo za razliku od igrača iz okica u glavici.

Imamo klub koji je postao prepoznatljiv u euro okvirima, imamo pretplatnike i iz Slovenije i iz Italije.
Imamo kamp, imamo puno bolju omladinsku školu, uspostavili smo dobru suradnju i s političkom i s društvenom zajednicom regije, a hijerarhija u klubu je kristalno jasna.

I onda mali i nebitni klubić sa sjevernog Jadrana izgubi jednu jebenu utakmicu u prvenstvu i ova smeća kataklizmički pišu kako si preko noći u bankrotu, da nemaš trenera, da igrači bježe glavom bez obzira i da ti isti igrači nisu više ono šta su bili npr. prošli tjedan.

Hrvatska u 100 slika. I neki se čude Mostovima, Agrokorima i koncesijama na Bolu.

Ma ulovite se veseljka lagano.