Zaizen je napisao/la:
Uvijek ih se mrzilo. Nema to veze sa novim generacijama. Ima veze sa masovnim medijima.
Dapace, manje je radikalno od zlatnog doba kad se pocistio grad metodama koje su ugasile ThRi.
Vidi cijeli citat
Meni je nevjerojatno da se zbog nogometa ljudi međusobno mrze, a minimalno 90% mrzitelja ne zna svojim riječima opisati zašto mrzi neki klub ili grad. S generacije na generaciju, s koljena na koljeno se prenosi teza da se treba mrziti te i te, a onda gomila to prihvaća kao stav skupine i tako se ponaša.
Mene se učilo da volim svoj klub, pratim ga i bodrim. Kad je otac izgubia volju za ić na stadion sa mnom krenia sam solo i s istoka se premjestia na sjever Poljuda. S 12 godina sam počea bižat iz škole da mogu na Poljud, a malo poslije i od kuće da mogu potegnit na gostovanje. 10ak godina sam bia zaluđen, tribina mi je bila najvažnija stvar, samo bi čekao vikende da mogu ić na utakmice, a udruga navijača dnevni boravak. Na tribini sam upoznao i mnoge ljude, od onih zbog kojih danas prelazim cestu da im se ne moram javit pa sve do izuzetno kvalitetnih osoba koje su danas izrasli u obiteljske, normalne i vrijedne ljude. Na tribini sam i dobia prve batine, podijelia prve, osjetia neugodu koju ti može pružiti suzavac ili na svojim leđima iskusia brutalnost naše policije. Godine su prolazile, kako sam odrastao postajao sam i sve radikalniji i u tom trenutku sam krenia sa preispitivanjem samoga sebe i o tome je li se slažem sa stavovima grupe. Nakon dugog vijećanja sam sa sobom prelomia sam u sebi i teškog srca odlučia da je vrijeme za povuć se s tribine. 13. 02. 2011 na 100. rođendan kluba sam zadnji put otiša na sjever Poljuda. Par godina poslije toga uopće i nisam išao na utakmice, a i krenia sam s distanciranjem od kluba.
Danas kad se vratim nazad u to doba nije mi žao jedne sekunde provedene na tribini, u gepeku kombija kad bi se išlo na gostovanje, bježanja iz škole ili izbjegavanja fakultetskih obaveza. Tribina mi je pomogla da se izgradim u osobu kakva sam danas i na to sam joj vječno zahvalan. Neke od najdražih uspomena pamtim iz toga doba.
Vjerojatno se pitate čemu ovo pisanje i kakav je smisao ovoga, ali tko nije do sad odustao od čitanja vidjeti će.
Neman sina, ali iman prekrasnu kćer koju učim da voli svoje pa je mala na veliku ženinu žalost već s godinu dana trčala po kući i vikala Hajduk, Hajduk. U zadnje vrime odem i sa starim na utakmice Hajduka, sad smo se pribacili na zapad i dan danas taj čovik nije reka jednu ružnu riječ o Dinamu, Rijeci ili bilo kojem drugom klubu. Pustia me da sam donesim zaključke i imam svoje stavove na koje neće utjecati ni on, ni mediji niti neko drugi.To je ono čemu težim i ja, da djecu ne učim da mrze nekoga jer je njihovom tati netko davno prije rekao da te i te treba mrziti. Mržnja je preteška riječ i preteško se nositi s mržnjom, van svake logike i pameti je pozivati na smrt nekog igrača ili pripadnika nekoga grada jer eto to je ultras đir. To nije nikakav đir to je sumrak razuma i veliki poraz našeg društva!
Jedno je navijačko podjebavanje i provociranje drugo je ovo šta se događa u Rijeci, Splitu, Zagrebu ili Šibeniku. Kako sam već gori i napisa, sumrak zdravog razuma!
