Zašto je toliko teško prihvatiti poraz? Zašto je Riječanima i 21 godinu poslije teško priznati kako su, iako su mnoge druge okolnosti bile protiv njih te sezone, na kraju ipak zakazali sami, kako su najviše krivi oni? Ili, ako već traže krivce van travnjaka, zašto se Riječani ne okrenu svom dvorištu i nekim drugim zanimljivostima oko te famozne utakmice? Čitav ovaj tekst napisan je s namjerom konačno više jednom raskrstiti s mnogim pričama i teorijama, tako da nema smisla otvarati još jednu, ali imaju Riječani zanimljivog materijala i na Kvarneru, a ne samo u HNS-u, Croatiji i državnom vrhu. Uostalom, nekolicina igrača koja je u toj utakmici protiv Osijeka bila tako „opljačkana“, kasnije je završila upravo u klubu koji je tu „pljačku“, kako često znamo čuti, organizirao.
Nažalost, ovaj u najmanju ruku iskrivljeni i nepotpuni navijački prikaz utakmice i kompletne sezone iz perspektive riječkih navijača nije najveći problem u cijeloj priči. Navijači k'o navijači, teško mogu u potpunosti u stranu maknuti emocije i biti posve objektivni. Posebno je to bilo teško neposredno nakon utakmice u onakvoj atmosferi, nakon poništenog pogotka u zadnjoj minuti. Međutim, kad se jedna priča iz godine u godinu ponavlja, i kad se ona novim generacijama počne prezentirati kao općepoznata činjenica, to onda postaje slučaj koji izlazi iz okvira sporta, i prelazi u sfere politike i ideologije. Hrvatski medijski prostor pun je poluinformacija, priča i teorija koje se nakon višestrukog recikliranja počinju prihvaćati kao činjenice, a to je vrlo opasno. Ponajprije zbog tumačenja samog događaja o kojem se piše, a onda posredno, što je još pogubnije, zbog toga što takvim tumačenjima pojedini mediji samo upotpunjuju svoju već utvrđenu „istinu“.