PONOSNI smo baš svi, ako je vjerovati naslovima. Valjda nitko nikad nije bio toliko sretan zbog poraza reprezentacije za koju navija, kao što urednici misle da bi svi trebali biti poslije poraza od Brazila.
Ako baljezgarije kao što su "junaci koji su poginuli časno", "heroji na ponos nacije" i slične ostavimo onima koje takve stvari pale, ostaje činjenica da smo igrali protiv jednog od najneuvjerljivijih Brazila koje smo imali prilike vidjeti na posljednjih nekoliko prvenstava.
Izbornik je odlično postavio taktiku, ali se vidjelo, već nakon 15-ak minuta da smo ovakvim Brazilcima više nego dostojan protivnik. Trebalo je Pršu gurnuti naprijed, jer se nepotrebno kritizira Klasnića, koji sam ne bi mogao ni protiv lošijih igrača nego što su Juan i Lucio, a duboko nazad su, kad se Brazil branio, stajali i Cafu i Carlos. Također, Dado se previše troši, jer mora i kad ne igramo ovako defanzivno, izvlačiti se natrag i trčati, za sebe i Niku mlađeg.
Nejasno je da li se Brazilcima još ne da igrati, ili su danak uzele neozbiljne pripreme, koje su im više podsjećale na maturalnu ekskurziju, ali ostaje činjenica da smo ih "imali". Puštali su nas igrati sve do njihovog kaznenog prostora, kada su njihovi defanzivci blokirali naše pokušaje. Kada su kretali naprijed, nije tu bilo one lakoće kojom inače ruše sve pred sobom.
Brazilski bočni igrači, s pravom procjenjivani kao karta na koju moramo igrati, pokazali su se upravo u takvom svjetlu. Kaka je lijepo pucao kod gola, ali zaboravljamo da je bio ostavljen sam prilikom trka i udarca, inače odlični Pletikosa je mogao biti i bolje postavljen, da ne spominjemo da je "naš Kaka" Brazilca ispratio tek malo jače nego pogledom.
Proglašavati Didu sjajnim zato što je pokupio dva udarca koja su išla po sredini vrata doista je pretjerano. Podatak da su među najboljim Brazilcima bili razarači Emerson i Roberto, dovoljno govori.
Nekadašnji Fenomeno, a sada hodajuća reklama za krafne je jedini krivac što Adriano nije ponio epitet najgoreg igrača. Iz potpune neprimjetnosti se trgnuo tek sa dva, tri kasa i jednim udarcem, kada je, kao i Kaka kod pogotka, ostavljen potpuno sam, a lopta jedva promašila gol.
Jedini koji je odigrao nešto slabije, a da su zato zaslužni naši igrači, je Ronaldinho. Šimić i Srna su ga izvrsno ukočili. Nije bio ni blizu svojih briljantnih izdanja Šteta što je Srni defenzivni dio posla oduzeo previše vremena i snage potrebnih za ofenzivne izlete, što nam je naročito nedostajalo poslije primljenog pogotka.
Stipe Pletikosa je obranio barem dva čista pogotka i pokazao je koliko mu je u podizanju poljuljanog samopouzdanja značio obranjeni Torresov penal. Jučerašnjim odličnim nastupom se, gotovo je sigurno, "prodao".
Robert Kovač i Marko Babić, dosta osporavani pred početak, ne zbog kvaliteta, nego zbog neuvjerljivih posljednjih nastupa, su bili najbolji u našem polju. Juventusov stoper je sigurnim i autoritativnim nastupom pokazao jedno od najboljih izdanja u reprezentaciji, a Babić je sjajno obavio zadatke na obje polovice terena.
Navijači na razini Francuske 98Naravno da je postalo pomodno nositi debilne suvenirčiće koji to nisu i njima obljepljen letjeti čarterom u Berlin. Također je poznato da su više karata dobili pusti menadžeri i pi-arevi iz raznih korporacija, nego navijači, ali huk koji su navijači Hrvatske odašiljali sa tribina Olympiastadiona čulo je nekoliko milijardi širom globusa.
Pljuska koju su paljenjem baklji odaslali FIFA-i i "Modernom nogometu", predviđenom za kokičare koji loču koka kolu i nose perike na utakmicama, također je krasno odjeknula. Neviđene mjere sigurnosti i armiju koja osigurava da bi "cijele obitelji" mogle dolaziti na stadion, ismijali su naši navijači, unošenjem
superopasnih baklji, čije paljenje gospodu iz "boardova" iritira kao prave navijače naljepnice za lice i "navijačke" lizalice.

Televizijski i web-novinari, od Norveške do Engleske, natjecali su se u pohvalama na račun navijača naše reprezentacije.
Nastranu klaunski kockasti šeširi, kretenska "j**ote kolko nas ima" i pivska himna kojom nam Belgijanci objašnjavaju za koga nam kuca srce, hrpetine "alelaleštine", "Indijanaca" i onih kojima je nogomet inače dosadan, ali su na sljedećih par tjedana odlučili voljeti ga na određeno vrijeme, jer trenuci kada se stadionom, pred ušima cijelog svijeta orila "Lijepa naša", a kamera prikazivala Cicu kako plače, ostaju za vječnost.