------------------------------------------------------------ ---------------------------------
PIŠE:
Rajko Magić, UEFA Pro licencirani trener i predavač na Nogometnoj akademiji.
------------------------------------------------------------ ---------------------------------
Bravo dečki! Što drugo reći nakon dvije briljantno i odgovorno taktički odigrane utakmice. Još se u subotu, na utakmici sa slabašnom Andorom vidjelo da imamo "momčad", pravu ekipu koja u svakom trenutku zna što hoće, a ne skupinu svojeglavih pojedinaca koji igraju svatko svoju privatnu utakmicu.
Ono što se u posljednje vrijeme stalno ističe kao osnovni preduvjet uspješnosti u nogometu, a to je POSTAVLJENI SUSTAV SA ODLIČNIM POJEDINCIMA polako postaje prepoznatljivo obilježje naše odabrane vrste. Kao što sam napisao još nakon utakmice u Rusiji, kada je upravo prepoznatljivost onoga "što u toj utakmici želimo" i "kako do toga dolazimo" bilo glavno obilježje naše igre, u ove dvije posljednje utakmice samo je dobilo svoju potvrdu.
Bilić & company odlično postavljaju igru, biraju formaciju i igrače, svatko ima svoj apsolutno jasni zadatak u utakmici i svatko od njih taj zadatak odrađuje kvalitetno. Bez obzira da li se zvao Knežević ili Robert Kovač, Sablić ili Dario Šimić. Ideal svakog trenera je da ima igrače koji su sposobni svaku pametnu zamisao sigurno i jednostavno "odraditi" u utakmici, a to je, vjerujte mi, najsigurniji način da igrate dobro i da, uz to, i napravite i rezultat a to svakom novom utakmicom potvrđuju ovi dečki koji nose dres naše reprezentacije.
Hrabrost Bilića da u ekipi i u utakmici sa Englezima ostavi Modrića, Kranjčara, Da Silvu i Rapajića zajedno i da se trkačkim kapacitetima protivnika suprostavi brzom pas igrom i lucidnim rješenjima kvalitetnih pojedinaca je nešto na što se sigurno ne bi odlučilo puno trenera.
Sjetite se samo Otte Barića i Portugala, kada su igru vodili Tomas i Živković. Zato, svaka mu čast na njegovim odlukama, jer moram priznati, i ja osobno, nakon petnaest godina "radnog staža" na klupi, vjerojatno se ne bi odlučio za takvu, hrabru varijantu. Nekako me u cijeloj toj lijepoj priči o našoj novoj reprezentaciji najviše bolo u oči svrstavanje Milana Rapajića u idealnih jedanaest, nisam za tu odluku mogao naći neke velike razloge ali me čak i Miki svojim igrama u Moskvi i Zagrebu demantirao, sjajno se uklapa u postavljene "puzzle" na terenu i ne treba nekoga tko će za njega odrađivati trkačke defanzivne zadatke...
A sad o svakom od njih pomalo...
Pletikosa savršeno siguran, ta sigurnost mu isijava iz svakog pokreta pa čak mogu reći da je ljutnja i namrgođenost na njegovom licu samo dodatak toj sigurnosti kojom donosi mirnoću i onda kada se situacije u našem šesnaestercu čine opasne.
Čorluka nije čudo kako su to mnogi danas spremni reći jer je (kao) premlad dobio šansu igrati velike utakmice, on je samo dokaz da u Hrvatskoj ligi ima dobrih igrača (nije jedini u ovoj dobroj reprezentaciji!) i da vrlo često mladost može donijeti i nešto sasvim drugo od onoga očekivanog - neopterećenost koja donosi kvalitetu, neopterećenost koja odnosi strah od greške, i ono najvažnije - dokaz da godine i iskustvo nije uvijek najvažnije.
Robert Kovač je kvalitet koji traje, vidi se da je siguran u sebe i u svoje suigrače i da ponovo uživa igrati za reprezentaciju, ovaj put sa "nekim novim klincima" u njoj.
Dario Šimić je rekorder po broju nastupa, treba li nešto više reći? Nema trenera koji neće poštovati njegov pošten odnos prema poslu kojim se bavi.
Joey Šimunić mi ponekad zna dići tlak, ponekad mi izgleda prebahato i presigurno i rado bi da ga mogu "potegnuti za uho". Ali, možda je upravo to i njegova najbolja osobina, samouvjerenost koja plijeni, bezobrazluk kojim će isprovocirati svakog protivnika i natjerati ga na nervozu...
Niko Kovač je radilica cijelog našeg motora, njemački mentalitet u hrvatskom domoljubu. Koji trener ne bi zaželio takvu kombinaciju?!
O Mikiju Rapajiću sam već napisao..
Luka Modrić možda u ove tri posljednje utakmice nije bio atraktivan kao u onoj protiv Argentine ali mu je učinak odličan, pokriva i trku i kreaciju, a stiže i u završnicu.
Niko Kranjčar sinoć najopasniji po gol protivnika, šteta da odličnu igru nije okrunio i pogotkom. Mada mi je na početku priče njegova pozicija u ekipi, kao i ona Rapajićeva, izgledala malo čudno, dokazao je da je Bilić znao što, koliko i kako može iskoristiti njegove ponajbolje karakteristike.
Mladen Petrić će biti novi ljubimac navijača, i ima zaista sve osobine da to s pravom bude - zna, hoće i može. Pa makar i ne zabijao uvijek kao protiv Andore.
Za Da Silva uvijek sam slušao priče da je odličan igrač za male utakmice, da samo tu može zabijati, kao, pašu mu Cibalia i Pula, ali da protiv velikih, jakih ekipa neće ništa napraviti... A što sad reći, i igrao je odlično, i zabio.
Publika je jučer bila dvanaesti igrač naše ekipe, pokazala i dokazala da zna i može nositi našu ekipu i bez vatrometa i vrijeđanja, jučer biti na stadionu nešto je što ostaje za pamćenje za cijeli život.
Neki će reći da je jučer Hrvatska imala i "trinaestog" igrača, malu "krticu sa hrvatskom kapom" koja je zabila drugi gol, ali, vjerujte mi, jučer sreća nije bila ta koja je odlučila utakmicu. Jučer nam nije ni trebala. Toliko smo bili bolji od bespomoćnih, nekreativnih, praznih, loših Engleza. Pa gdje su im bolji igrači, zar ih zaista nema više na tom velikom otoku? Ako tako nastave igrati, neće ih biti na EURU 2008. A mi? Mi, ako i dalje budemo isto razmišljali, igrali i htjeli, sigurno smo tamo. Bez obzira na Engleze i Ruse, ili, ne manje opasne, Izraelce i Makedonce. Kad je neko pravi - pravi je..!!