Fantastičan i odgovoran pristup utakmici 90 posto njezina trajanja protiv nogometnih Indijanaca u kakve se ubrajaju Estonci. Tako nešto hrvatska reprezentacija nije imala ni u doba brončanih. Sviđa mi se kako Bilić sve drži pod kontrolom, već u 30. minuti je htio napraviti rošadu, izvesti Joea i uvesti ofenzivnijeg Babića, ali je Dudu brzo riješio susret rezultatske neizvjesnosti, pa se jadni Marko zagrijavao do kraja. Čovjeka na klupi s tako brzom reakcijom na događaje na terenu dugo nismo imali (usudim se reći nikad). Naši ostavljaju dojam kao da melju protivnika, na trenutke je posjed lopte preko 70 posto, a protivnici je imaju samo kad im golman ispucava ili ne znaju kome baciti iz auta. Stoga ne treba tražiti da nastavljaju zabijati golove i trošiti se bespotrebno, kad za dva dana putuju u 1.500 km daleku Andoru, ako već imaju sigurnu pobjedu. Moć nekih igrača baš fascinira, navešću tu Modrića i Čarlija koji su stvarali višak doslovce kad to požele, a Dudu se već zaista polako može početi uspoređivati sa Šukerom. Previše je tu zajedničkih crta da bi se moglo zanemarivati: izuzetan njuh za gol, zabijanje iz svih pozicija, nogom, glavom, preko glave . . . Obrana je također odlično otklonila sve opasnosti, pa čak i onih nekoliko rizičnih dodavanja to nisu zapravo bila jer je uvijek iza bio osigurač, pa su si taj luksuz igrači mogli dozvoliti. Zabrinjava me jedino Srna koji jako oscilira iz utakmice u utakmicu, od savršenih izdanja, do ovog večerašnjeg koje je iskreno rečeno za ništa. Nije predriblao nikog, a imao je 15 situacija 1 na 1, uvijek bi išao na neko pretrčavanje uz kontakt i iznuđivanje faula, a većinu mu ni ja ne bih dosudio. Još bezveznije je svađanje sa sucem nakon toga i čudi me da nije dobio žuti.