By
Filip Kušter
Utakmice između Italije i Hrvatske nekako su uvijek iza sebe ostavljale određenu kontroverzu ili iznenađenje.
Tijekom devedesetih redovno smo ih pobjeđivali i šokirali ostatak nogometnog svijeta.
Početkom dvadeset i prvog stoljeća, naša neporaženost u susretima protiv Italije više nije izazivala veću pozornost javnosti, već je postala pravilo.
Hrvatska ne može izgubiti protiv Italije.
Možda se jedinim porazom može shvatiti utakmica u Livornu 2006. godine, koju smo rezultatski dobili, ali izgubili na tribinama.
Tada je desetak hrvatskih navijača napravilo svojim tijelima kukasti križ, netom što su prije toga Talijani provocirali komunističkim asocijacijama na hrvatsku povijest za vrijeme Jugoslavije.
Obje skupine navijača pokazale su kako se nisko može pasti i uspjele jednu dobru igru Hrvatske zasjeniti bespotrebnim ideološkim parolama koje su odjeknule u svjetskoj javnosti.
S obzirom na to da su godinama prije i kasnije mnogi domaći nogometni djelatnici radili protiv ugleda Hrvatske u svijetu, ovih nekoliko desetaka navijača ipak je predstavljalo tada najveći problem.
Klima se u međuvremenu nije promijenila.
Utakmica Hrvatske i Italije prije tri godine na Europskom prvenstvu također nije prošla u najboljem tonu, ali kako je to bilo u vrijeme velikog natjecanja, navijačko nadmetanje na tribinama prošlo je gotovo nezapaženo.
U studenom prošle godine raspored kvalifikacija odveo je Hrvatsku u Milano, na San Siro.
O događajima koji su se tamo dogodili ispisane su stranice, skoro su nas izbacili iz Europske unije, Amerikanci i Nijemci na nas od tada gledaju drukčijim očima, Platini nam je dao ukor pred isključenje, postali smo monstrumi nogometnog navijačkog svijeta, zgražali su se svi – od (aktualne bivše miss) Anice Kovač do bivše zagovarateljice „NE Europi“, a aktualne europarlamentarke, Ruže Tomašić.
Sve nas to dovodi do utakmice na novom poljudskom travnjaku (postavljen je prošle godine) koju je obilježila sablasna tišina s tribina, Mario Mandžukić s „one man showom“ u prvom poluvremenu, sudac s greškama u korist Hrvatske, Anica Kovač u loži (bez janjetine ovaj put) te svima, dobro poznat simbol kukastoga križa.
Crtanje tog simbola ne smije se nikad opravdavati, a tako će biti i sada.
Ali o kome govorim?
Hrvatski nogometni savez. Podsjetimo i obratimo pozornost na posljednjih 15-20 godina vladavine.
Da Vlatko Marković nije obolio i gotovo onakav, bolestan, umro na predsjedničkoj fotelji, pitanje je kad bi došlo do ”izbora” za novog predsjednika Davora Šukera. Izbori su namjerno stavljeni pod navodnike jer vrlo je jasno da tu nije bilo nikakvog izbora – propadanjem Šukerovih (preskupih) akademija za mlade nogometaše, Davor je odlučio ući u hrvatski nogomet i već nekoliko godina prije nego što je postao predsjednikom, on je sigurno znao da će to postati ako bude beskompromisno stao uz Mamića, Vrbanovića i Cvrka.
Šuker je to učinio na najbolji način, jer većinu vremena proveo je šuteći ili ponavljajući ono što vrh nalaže, a drugu većinu vremena pohvatao je, kako on sam kaže, „cake“ pomoću kojih će voditi hrvatski nogomet, odnosno samo hrvatsku reprezentaciju, jer u hrvatskoj nogometnoj ligi ipak nema toliko profita.
Da ponovimo, uz to što je nekoliko puta pokazao neznanje što se tiče vođenja bilo čega većega od nogometne lopte, u svojoj karijeri se bez problema, sa smiješkom na licu i palcem u zraku slikao ispred groba fašističkog sluge Ante Pavelića, slučajno zametnuo nekoliko vrijednih zlatnika koje je, bez namjere da ih vrati ili prijavi, našao u jednom putovanju avionom te nije osudio fašistički pozdrav i deranje Josipa Šimunića „Za dom spremni“.
Istina, nije sve provedeno pod pokroviteljstvom HNS-a.
Ali incident sa Šimunićem spada u njegovu eru vladavine.
Isto tako, HNS se zalaže za izbacivanje politike iz nogometa i sporta općenito, a nije niti najmanji problem kada su članovi Izvršnog odbora HNS-a, koji se sastoji od 17 ljudi, njih 11 članovi najhrvatskije stranke u Hrvata.
Isto tako, nije niti najmanji problem kada je dopredsjednik HNS-a, Zdravko Mamić čest posjetitelj godišnjih skupština najveće oporbene stranke u Hrvatskoj.
Nema problema kad se preko veze nabavljaju dosjei građana, kad se sukobljava sa zaštitarima, policijom i nogometnim dužnosnicima, kada se vrijeđaju novinari, kada se rukama guti Uefinog delegata.
Ponavljam, nije problem kad je Zdravko Mamić, sa svojim bratom Zoranom (trenerom GNK Dinama), pozvan na inauguraciju hrvatske predsjednice i sjedi odmah do najvećih političkih državnika Poljske, Češke, Slovačke…
Nema problema kad aktualni izvršni predsjednik HNS-a, Damir Vrbanović, a nekad (1996. – 2012) Dinamov izvršni direktor pjeva nakon utakmice poznatu pjesmu „jebi se, jebi Splite, Dinamo šampion“.
Splićani su poznati po tome da takve stvari vrlo brzo zaboravljaju…
I to sve priliči svakom normalnom dužnosniku koji vodi neki nogometni Savez.
FIFA kao krovna nogometna organizacija, prije nekoliko je tjedana raskrinkana kao jedna od najvećih mafijaških organizacija u povijesti.
A kad se na takvoj razini događaju stvari poput mita i korupcije, možete zamisliti u kojem se obujmu to događa, prvo u Uefi, a zatim u našoj maloj močvarici u kojoj bi se i sam don Corleone našao preveslanim na kraju priče.
Nacistički simbol na travnjaku Poljuda vanjski će svijet (jer Balkan je svijet za sebe) shvatiti kao provokaciju desnih ekstremista, ali upućeniji i zainteresiraniji za nogometnu pozadinu možda će “zakopati” ispod površine i vidjeti da je to posljednji vapaj prolupalog naroda da pokaže što sustav godinama proizvodi – Sanadere, Kerume, Mamiće, Bandiće, Milanoviće, Vrbanoviće, Karamarkove, Svaguše, Štimce, Mateše, Kulušiće, Radiće, Gopce, Fiorentinije…
Što mislite koliko popis može biti dug?
Koliko licemjerno može biti od predsjednice jedne republike da bez problema podržava voditelja jednog talk-showa koji je poznat zbog ustaških pozdrava, dizanja desnice, slika u nacističkoj uniformi i govora mržnje, a zatim govori da huliganima treba stati na kraj?
Pa huligani o kojima govori joj sjede u prvim redovima inauguracijske svečanosti, a izravno su povezani sa stanjem u hrvatskom društvu i nogometu. Koliko je teško riješiti takvu zavrzlamu?
Vrlo teško i opasno, jer čini se kako veze među kandidatima za nogometnog dužnosnika godine nekako govore da su dio ustaljenog sistema u kojem nema niti malo demokratičnosti, tolerancije i volje da se napravi promjena na bolje.
Reprezentacija je privatizirana već više godina.
Na utakmice dolazi pretežno emigracijsko stanovništvo koje ne razumije u kojim se problemima država nalazi (točnije, zapeli su negdje između 41' i 91') pa rade paradu sa malo „u boj, u boj“ i „za dom spremni“, a nakon utakmice HNS priča o veličanstvenoj atmosferi i povratku navijača.
Treba shvatiti da se ovdje ne radi o nogometu, jer nogomet na terenu ne može biti primaran u ovakvoj situaciji.
Ovdje se radi i o društvu koje je dozvolilo da nogomet postane igračka nekoliko ljudi, a sportski dužnosnici su pomoću političkog zaleđa sve to legalno uklopili u zakonske okvire.
Ne može opravdanje za povik „Za dom spremni“ biti opera (nogometaši kao poznavatelji izvedbenih umjetnosti!?), isto tako ni opravdanje za borbu protiv HNS-a ne može biti crtanje svastike.
Ali što ako je svastika na poljudskom stadionu pokazala ono što svaki normalni i razboriti čovjek misli o Savezu, koji shvaća da se nogomet danas više igra iza kulisa nego na terenu, a to je izjednačavanje HNS-a s fašističkom tvorevinom? Što ako?
Znam, mnogi će to teško prihvatiti, ali kako drugačije razmišljati nakon postupaka HNS-a koje se mogu okarakterizirati, pa – totalitarističkima?
