Sve čestitke na pobjedi i moram priznati da tako pozitivne emocije prema nogometnoj repki već dugo nisam imala. U prvom poluvremenu sam stalno mislila da je samo pitanje trenutka kad ćemo početi igrati bolje, a u drugom sam odbijala povjerovati sve do kraja da bi moglo završiti nekako drugačije osim pobjedom. To ne pišem zato što mislim da imam neki dar za proricanje, već zato što, osim rukometne, već dugo ni jedna naša reprezentacija me nije ostavila s dojmom da naprosto ništa ne može poći po zlu. Do sada me je u svakom kvalifikacijskom ciklusu nešto nerviralo, ili su to bile imbecilne izjave dosadašnjih izbornika, ili barem po dvojica na terenu koje ili ne mogu vidjeti uopće ili ih ne mogu vidjeti na pozicjama na kojima su igrali. Prvi put se ne brinem tko će ući kao zamjena, jer nitko nije nezamjenjiv, a čak da ovaj centaršut Srnin nije prošao ne bi se moglo reći, bez obzira što smo se mučili, da nismo igrali dobro. Jedino bih voljela da se okanimo nakon sučevog zvižduka napucavanja lopte u protivničku mrežu (2 x), te da Srnu netko cijepi protiv svađanja na terenu, a i da se ne tresem svaki put kad je Šimunić uz protivničkog igrača u svom šesnaestercu.