Dogodilo se! Nisu prošli Turke! Ispali su u četvrtfinalu! Što god netko mislio i koliko god svi zajedno bili tužni ili nezadovoljni, a neki malobrojniji i ravnodušni zbog tih činjenica, čini mi se da je to najbolje što se moglo dogoditi za ukupno zdravlje hrvatske nacije.

Prvo, ako krenem od same utakmice, napokon se u hrvatskome nogometu dogodila momčad koja nije tražila krivca zbog poraza u sucima, nije optuživala međunarodnu zajednicu za urotu širokih razmjera, uzroci poraza nisu im ležali u najezdi skakavaca u Indiji ili visini trave na bečkome stadionu, nego su hrabro, poneki sa suzom u oku, ljudski, rekli – mi smo to napravili! Takav stav, takvo razmišljanje, to je u hrvatskim sportskim krugovima još uvijek rijetkost, u nogometu gotovo se ne sjećam da je nešto slično itko ikada izjavio. Doista nam se svima zajedno dogodio – sport! U Hrvatskoj si tepamo da znamo što je sport, da znamo prepoznati sportaša, znamo ga čak i vrlo brzo „posvojiti“ i prigrliti, znamo uživati u sportskome trenutku, osjećamo kad se netko trudi i izgara. A ova Bilićeva četa jest izgarala i htjela! No, s druge strane, mi smo se Hrvati naših „posinaka“ znali rješavati brzinom munje, jer mi, Hrvati ne opraštamo drugima kad ne ostvare ono što smo im u svojim glavama zamislili da mogu, ili trebaju ostvariti. Mi, Hrvati, dapače, kad netko drugi ne ostvari naša očekivanja, mi ga „pokopamo“. Kad je Janica Kostelić prvi put pala i nije osvojila zlato, odmah smo „vidjeli“ njezin kraj karijere, kad rukometaši nakon svjetskoga zlata nisu stali na europsko postolje „znali“ smo da su igrači nezadovoljni i da Červaru prijeti smjena, kad je Blanka Vlašić zastala ispod 2 metra „provjereno“ je bilo da se radi o prosječnoj atletičarki, itd....

Mi, Hrvati, zapravo nismo normalni. Evo, još uvijek slušam, na sreću pojedinačna, razmišljanja kako je u završnici utakmice protiv Turske riječ o tragediji, kako je to najveća nesreća u povijesti, i slično. I odmah se sjetim vremena prije utakmice s Turskom. Danima, zapravo od samog početka Eura, a posebice od igračkog dokazivanja i pobjede protiv Njemačke, po medijima se vrti i pojavljuje samo – euforija. Dobro su ju neki nazvali, „EUROforija“. Ali zar baš u svakom članku? U svakom javljanju? U svakom razmišljanju? U baš svim medijima? Ozbiljni su analitičari sporta prestali razmišljati i počeli su izmišljati, pa su čak u dosadi počeli uporno kvadratiće na navijačkim majicama pretvarati u kockice (probajte si jednom odjenuti dres prepun kockica....). Među sportskim, nesportskim, pa čak i kulinarskim izvještačima s Eura, očito okruženima vojskom navijača, zavladao je Borg, kolektivna svijest, pa su svi u domovinu slali identične limunada-vijesti, ili većinom prenosili što je izrekao Slaven Bilić ili netko od vatrenih, ili su jednostavno počeli zbrajati navijače i povećavati njihov broj do neslućenih i nemogućih brojaka, a ludilo je dovelo i do sasvim kretenskih tvrdnji kako je našu utakmicu protiv Nijemaca putem TV-a gledalo 3 milijarde ljudi (!!??). Svašta, jer da su Modrić i ekipa prošli dalje, vjerojatno bi, barem prema usvojenom trendu povećavanja broja navijača na pojedinoj utakmici, na kraju i cijela Hrvatska otputovala u Basel.... Jedino, da smo ušli u finale, kako bi ti izvjestitelji povećali broj od 4 milijuna Hrvata? Vjerojatno bi pribrojili milijun-dva Kineza koji su se ovih dana posve sigurno doselili u Zagreb?

Ali, vraćam se na početak. Poraz, pogodak u posljednjoj sekundi, neiskorišteni jedanaesterci sasvim bi drukčije izgledali da se momčad nije dokazivala mjesecima prije i za vrijeme Eura na terenu, da doista nisu dali sve od sebe, da na kraju, bez obzira na suze, nisu rekli – i to smo mi, naučite se na nas ovakve. Realno, da je bilo komu od igrača ili trenera netko „ponudio“ četvrtfinale prije Eura, svi bi prihvatili. Pa i navijači, svi mi. I zato mislim da je poraz puno zdraviji za cijelu naciju. Sad se vraćamo normalnom životu, skinut će se stotine kroatiziranih zastavica s automobila, pogledati i platiti neplaćeni računi, shvatiti da je benzin poskupio, pokupiti djecu iz vrtića. I, zahvaljujući ovoj generaciji nogometaša shvatiti da se radom, trudom i poštenim i predanim odnosom prema poslu, ne nužno i zlatu oko vrata, može zaslužiti poštovanje ljudi oko sebe!

A to je ono što već godinama fali Hrvatskoj, ne samo u sportu...

Jura Ozmec