„Napucaj je, napucaj je Šimuniću, daleko, ako treba i sucu u glavu, briga te hoćeš dobit treći žuti karton. Bravo, bravo.“ – dere se radijski komentator – „Uf, još uvijek nismo otklonili opasnost, lopta je pala do Kolarova, lijevi bek Manchester Cityja gleda kome će uputiti loptu, nema slobodnih suigrača, naša reprezentacija sjajno igra zonski presing, ma što god to značilo, Kolarov se stoga odlučuje na dribling: tu je odmah do njega Vida, Kolarov ga prolazi s lakoćom, Vida se sapliće i pada, Kolarov prolazi, što li je samo Vidi, je li prije utakmice popio gajbu pive, bilo kako bilo, preuzima ga Radošević, zaista sjajno izgleda to preuzimanje hrvatske nogometne reprezentacije, ako slučajno Srbi prođu jednog našeg igrača, tu je odmah drugi, zaista sjajno to izgleda, Štimac je napravio odličan posao, itekako se to vidi na terenu... Radošević prati Kolarova, sigurno mu neće uteći, čak i ako mu pobjegne koji korak, Radošević će ga slijepiti sa zemljom, tu s lijeve strane našeg kaznenog prostora, jer svi znamo da Radošević mrzi sve što nije hrvatsko i bijelo, mrzi crnce, izjasnio se on o tome na Facebooku, a kako onda neće Srbe koje plaćaju muslimani iz Cityja, ali Kolarov mu ipak bježi, sad je već nadomak šesnaesterca, opasna je to situacija po naš gol, kako Radošević sa svega tri nastupa za amaterski Hajduk može igrati za reprezentaciju koja je godinama u Top 10 najboljih svjetskih momčadi, zašto li ga samo Štimac forsira...što će Kolarov, odlučuje se za dati brzu povratnu loptu za Đuričića, ali fenomenalno je prekida jedan od naših crnaca koje Radošević mrzi u virtualnom i realnom životu, koji je to, je li Eduardo ili Sammir, ipak je to Sammir, 'ko kaže da nije klasa za reprezentaciju, sjajno se uklopio u momčad, zaista sjajno kao da je oduvijek tu, opet je na djelu nevjerojatno preuzimanje igrača što je Štimac doveo do briljantnosti, ..., ali što je ovo Sammir kreće s loptom prema Pletikosi, kud ćeš Sammiru, pa nisi ti Nikola Nikić, dribla Sammir Pletikosu koji je spor kao vreća govana, bacio ga je u stranu, gol je prazan, Sammir petom zabija u vlastitu mrežu, majko moja, majko Božja, što je ovo, nije Vida samo pjan, pjan je i Sammir, zabio je autogol, i to kakav autogol, publika koja je ispunila maksimirske tribine do posljednjeg mjesta, skroz će poluditi, vjerojatno nas očekuju neredi, ako vam se za koju minutu isključim, vjerojatno spašavam živu glavu...“
Uto vrijeme na stadionu je zaista prava drama, ali ne ona koju je zazivao radijski komentator.
-Ka-kav lik – dere se Sjever maksimirskog stadiona. -Ka-to-lik – odgovara Istok. -Ka-kav lik – ponovo ključa Sjever. -Ka-to-lik – odgovara mu Zapad.
Onda munjevitom akcijom dostojnom najbržih filmskih revolveraša, publika na Maksimiru sklanja kockice sa sebe ili se - točnije kvadratiće - i vadi orlove. Ima čak i jedan pravi orao koji su hrvatski navijači ukrali iz obližnjeg zoološkog vrta. Puštaju ga da se vine u zrak, već je raširio krila svom dužinom, a proljetna mu mjesečina poklanja sablasnu sjenu preko cijelog centra maksimirskog derutnog zdanja.
Uvijek vjerni deru se u jedan glas: Srbija, Srbija, Srbija, Srbija...
Pa onda cijeli stadion mijenja pjesmu od koje se ledi krv u žilama lavicama u istom onom Remetincu za životinje. -Dones' Jovanoviću kruha i vinca, bit će mesa, klat ćemo izbornika Štimca! Pa onda samo Sjever: -Dones' Jovanoviću kruha i pića, bit će mesa, klat ćemo Mamića. Pa onda samo Istok: - Šorom, šorom hladom, ide Šuker za smradom. Pa onda samo Zapad: - Doć'u ja i moj frend, bit ćeš bivši brend. Pa onda svi skupa dok orao kruži stadionom poput lešinara izgledajući toliko veliko kao da je spojio u jedno sve one orliće koje se Hrvati raširili na zastavama : -Bože pravde, osudi ove smrade, ale aleee, ale, aleee, ale, alee, ale, aleee Srbijaaaaaaaaaaa. Pa opet svi skupa: -HNS pederi, nogomet ste sjebali, HNS pederi, nogomet ste sjebali! Pa, opet, i opet, iznova & nanovo: -Bježite mamićevci, bježite iz grada, stiže ekipa pijana. Bježite mamićevci dok postoji nada, jer ovdje igra Srbijaaaaaaaaaaaa. ale aleee ale alee. Maksimir ključa od pjesme, bodri Srbe istom onom žestinom kojom su prije 6 godina na istom ovom mjestu salutirali 'Za dom spremni' tijekom Thompsonovog koncerta...
.....................................................................................................................................................
E da Hrvat tog 22. ožujka 2013. zatomi emocije prema Srbima bar na 90 minuta, tako bi to izgledalo. Da Hrvat tog petka ožujka mjeseca sljedeće godine skine tu mržnju koju ionako kao teret bezveze nosi u sebi (a u suprotnosti je s Biblijom u koju se kune) poslao bi najnevjerojatniju poruku (bez ovih koljačkih upućenim Mamiću, Štimcu i Šukeru) u povijesti komunikacije, nevjerojatniju i od one Luke Bebića u svom legendarnom haikuu o zmiji i žabi.
Kad bi kojim nevjerojatnim slučajem, Hrvati u Maksimiru podržali Srbiju protiv Hrvatske - poslali bi ne jednu - nego pregršt poruka. U povijest bi taj termin ušao kao hrvatska revolucija ili pivo revolucija, kako vam draže.
Poruka bi bila da je Hrvatima, građanima, kako god hoćete, pun kurac da Zdravko Mamić mrtav hladan uzme neprofitnu udrugu zvanu Dinamo i iz nje stvara ogroman profit ne plaćajući porez kao da je to njegova privatna prćija (za koju bi opet trebao plaćati porez), a ne nogometni klub koji se, među ostalim nebulozama, financira iz džepova Zagrepčana koji su ujedno i njegov vlasnik.
Poslali bi poruku da je Hrvatima pun kurac licemjera koji nemaju svoje ja, čiji su stavovi male glupe bebe za recimo ona amebe, koji jedan dan pričaju da su umalo ošamarili Mamića za ono 'Nisi i nećeš razbojniče', da bi sutra umjesto šamara, međusobno izmijenivali smajliće i govorili si 'Jesi i hoćeš, zavodniče'.
Navijanjem za mrske 'neprijatelje' protiv svoje vlastite domaje poslali bi poruku da nam se gadi da hrvatska nogometna reprezentacija bude nekakav (amsterdamski) izlog gdje Štimac i Mamić prostituiraju naše uvijek vjerno navijanje da bi sutra mogli što bolje unovčiti Radoševiće i Sammire kojima mjesto (za sada, a možda i nikada) još uvijek nije u kvadratnom dresu nego u klinici za odvikavanje od rasizma i alkoholizma.
Nadalje, poslali bi poruku ministru Jovanoviću da napokon očisti tu korumpiranu močvaru - gdje se penali za Dinamo sude kada se Beqiraj oklizne na mokre pločice u svlačionici - a ne da ga raznorazni močnici sprječavaju u tom naumu. Jer samo nešto radikalno (a navijanje za Srbiju u Maksimiru svakako jest) može nekom kriminalcu ovakvog tipa nategnut mamic(h)u u Slepičku. Ali to funkcionira ovako: Zdravko jedan dan nagovara igrače da glasaju za HDZ, a sutradan je prijatelj s cijelim SDP-om.
Skandiranjem Srbima Hrvati ne bi poslali samo poruku koja se tiče nogometnih komaraca. Poslali bi poruku svima koji sudjeluju u javnom životu Lijepše naše silovane da im je pun kurac nepotizma, korupcije, nabavljanja službenih limuzina s kožnim grijanim sjedalima preko njihove grbače... - poslali bi rekoh poruku, ali u isto vrijeme i utjerali strah u kosti svima onima koji se neodgovorno ponašaju prema našem novcu. Jer, ako je Hrvat kadar usred glavnog mu grada navijati za Srbiju, sutra će biti u stanju rušiti vlast masovnim prosvjedima (ili nekim drugim demokratskim sredstvima) koji su danas u Hrvata rjeđi od poštenog HDZ-ovca.
Upravo zbog nedostatka smisleni(ji)h prosvjeda, stadion je idealno mjesto za odašiljanje jakih političkih poruka. Prije neki dan Torcida i BBB tijekom derbija Dinama i Hajduka upravo su poslali jednu sličnu: skupa su skandirali protiv močvare u kojoj caruju Mamić, Štimac i Davor Šuker koji je na poziciju predsjednika HNS-a došao na manje demokratskiji način nego li je Otac svih Turkmena vladao Turkmenistanom. Pjevanjem 'Boga pravde' usred Prijestolnice, Hrvati bi učinili najviše u približavanju Božje pravde, tu na Zemlju, u Hrvatsku.
Ali 'O Bože pravde' će izostati na Maksimiru, isto kao što je izostala Josipovićeva PravDa za sve (ima bit da hrvatska zemlja nije pogodno tlo za rast ni hrvatske, ni srpske, a bogami, ni Božje pravde) pa ćemo na pravicu ipak morati pričekati na onaj dan kada umremo od prekomjerne doze loših paseva Sammira.
Tek ćemo na onom svijetu - kada napokon prestanemo mrziti bilo koga ili što, pa čak i Srbe – dočekat pravdu i ostvarit maksimalni mir – da nas zaboli za Mamića, Štimca, sve te likove, jebiga tako je to, kad isto ne može biti ovdje, petak, 22. ožujka 2013, stadion Maksimir.
Ali tko nam je kriv? Mi. O Bože pravde.
