Kakav članak! Nije nogomet ključna tema, ali je to bija "okidač" za tekst, pa pročitajte jer je nogomet ogledalo društva i države.

Uvijek ista hrvatska priča
Neuspjeh hrvatskih nogometnih zvijezda na Svjetskom prvenstvu u Brazilu, samo je još jedan pokazatelj stare hrvatske priče o precjenjivanju vlastitih sposobnosti, samoobmanjivanju i nedostatku žara i entuzijazma, odvažnosti i sustava u jednoj državi i narodu koja godinama trpi vlastito obezvrjeđivanje, koji živi u tlapnjama da se može nešto napraviti od samog talenta, ali ne i s radom i poštenim, nekorumpiranim sustavom.

Zašto je Nijemac uvijek Nijemac i kad mu ide loše i kad mu ide dobro? Zato jer je produkt kulture rada, samosvijesti, ustrajnosti, neodustajanja, jer vjeruje u sebe, jer nema kompleks manje vrijednosti, jer nije balkanski improvizator, jer je plod sustava koji ne ovisi o korumpiranim pojedincima i njihovom voluntarizmu, jer je plod sustava koji vrši kvalitativnu selekciju. Zašto je jedan Talijan, vrhunski stručnjak poput Cezare Prandellija dao ostavku na mjestu izbornika talijanske nogometne reprezentacije nakon neuspjeha u Brazilu, a hrvatskom izborniku to i ne pada na pamet?

Zato jer i u jednoj Italiji, poznatoj po mafiji, postoji i nešto drugo, što ne postoji kod nas: osobna odgovornost, stav zrelog pojedinca. Kod nas je moguće završiti trenersku školu i odmah postati izbornik reprezentacije. U svijetu gdje postoje neka pravila struke u svim aspektima, svaki, pa i najtalentiraniji pojedinac mora proći određene stepenice sazrijevanja, učenja, stvaranja iskustva i rezultata, da bi bio pogodan za najveće izazove. Ne sumnjam da je Niko Kovač čestit čovjek i daroviti trener, ali mi ga je ujedno i žao jer je bez samokritičnosti odlučio nastaviti obavljati jedan posao koji ga nadilazi – ne zato što bi bio nesposoban nego iz najjednostavnijeg razloga: ne može se preskočiti vrijeme, ne može se nigdje kupiti iskustvo. Sve ima svoje vrijeme. Plod se može ranije ubrati, ali ako je zelen, onda je zelen, ostavlja trpak okus.

Nogomet nije tema ovog mog teksta. Ni analiza igre ni izbornikovih poteza. Nisam ni kompetentan za ta pitanja kao ostalih nekoliko milijuna hrvatskih izbornika. Tema je ovdje ono što nogomet kao sociološki fenomen prije svega, odražava i govori o nama. A odražava duh neuspjeha ove zemlje i države, mentalitet onih koji vode ovu državu i koji će je voditi – mentalitet nesamostalnih, nekritičnih pojedinaca, mentalitet podložnika, ljudi koji na određenim funkcijama imaju svoje moćne mentore i koji su pristali igrati nečije igre za neke skrivene interese. Pritom pojedinac poput Nike Kovača ne mora toga ni biti svjestan. On može vjerovati da čini sve najbolje što može.

Ali ako to nije dovoljno ni za što više od jednoga debakla i sramote pred očima svijeta, onda mora imati zrno samokritičnosti poradi vlastita dobra. Ovako ga čekaju samo novi porazi i neuspjesi, a nogometaše koje smo precijenili kao nacionalne heroje, čekaju ionako samo još bolje premije. Dobit će svaki po glavi više od stotinu tisuću eura za jednu sramotnu ekspediciju u Brazil, gdje su doživjeli poraz i poniženje od porugljivih Meksikanaca koji su ih k tomu još i nazvali „ženskom reprezentacijom”.

Naše nogometne razmažene primadone trebao bi neki stariji trener od iskustva i autoriteta dobro izvuči za uši ili pošteno pedagoški ispljuskati da se trgnu od svojih narcisoidnih predodžbi. Ali tako bi trebalo i cijelu ovu naciju – da je netko trgne iz njezina balkanskog drijemeža, nerada, lokanja piva, navijačkih delirija, kladioničkih „meditacija” i koruptivnog spletkarenja. Nismo mi dobar narod. Dapače, mi smo jedan vrlo, vrlo loš narod. S dozom ironije govorio sam pred početak Svjetskog prvenstva da od Hrvatske nije ostalo ništa nego kockasti dresovi. Pa eto, od nacije „kockastih”, odnosno „kockara” ne može se ništa očekivati nego da zapiju i prokockaju vlastitu državu. Nisu nam za to krivi ni neprijatelji ni sve moguće teorije zavjere. Krivi smo sami jer smo zlobni, glupi, jadni i činimo zlo najviše jedni drugima.

Umjesto da su naše nogometaše na Plesu dočekali s trulim pomidorama i jajima, navijači su im radosno skandirali – to nije samo fanatizam, to je maloumnost. Tako se ne voli svoja zemlja. Ona se voli i razumom, ne samo srcem, voli se umom i radom, ne afektima. Navijačka strast nije dokaz ljubavi.

Dokaz ljubavi i domoljublja je nešto sasvim drugo – prije svega poštenje i rad, a onda sve ostalo. Ovoj zemlji kronično nedostaje jedan pametan, izgrađen društveni sustav, red i poredak koji bi imao smisla, koji bi štitio one koji nešto stvaraju i koji žive pošteno. Previše je nečasnih ljudi. Previše je susjeda koji vam žele i snuju zlo, koji vam ne daju živjeti. Previše je sitnih prevaranata među tzv. običnim ljudima koji uživaju nezaslužene mirovine, koji varaju državu na svakom koraku. Previše je onih koji daju i primaju mito. Previše je izdaje. Naša bespomoćna reprezentacija samo je pokazala zorno iz kakve zemlje dolazi: iz zemlje šarenih kulisa iza kojih se krije gubitnički mentalitet, strah, nepovjerenje u sebe, kao posljedica petnaestogodišnje demontaže suverene Hrvatske. Ova danas Hrvatska je samo sjenka, nesamostalni bijedni pijun na šahovskoj ploči velikih, Hrvatska koji si ne može priznati jedno: da je talac balkanoidnih mafijaško-političkih klanova i veleizdaje ugrađene u njezinu podsvijest. Zato je i prate noćne more. Zbog nečiste savjesti.