Pred nogometnom reprezentacijom i izbornikom ostala je samo jedna utakmica prije okupljanja za Europsko prvenstvo, a ni nakon pobjede nad Izraelom, ne izgleda kao da je riješio ikakvu dvojbu. Kronična nedefiniranost prioriteta u igri se nastavila i tu leži najveći razlog za zabrinutost.
Čačić se na početku utakmice odlučio za formaciju 3-5-2 što je bila rijetkost u reprezentaciji zadnjih 10-ak godina. U teoriji, takva formacija pomaže maskirati dva ključna problema koja reprezentacija vuče već duže vrijeme-pozicija zadnjeg veznog i lijevog beka. U ovakvom rasporedu osiguranje veznog reda je treći stoper, dok na bočnoj poziciji može biti upotrijebljen igrač koji je dosta ofenzivniji.
Ono što razlikuje teoriju i izvedbu je praksa, a tu nastaju prvi problemi pri implementaciji ovog rješenja. Pozicije su možda i najprecjenjeniji konstrukt koji nogomet pruža, puno bitnije su uloge koje igrači dobiju i uigrani mehanizmi kojima momčad modelira igru.
Uzmimo za primjer bočne igrače, čiji su zadaci najviše izmijenjeni u odnosu na formacije s četvoricom u zadnjoj liniji. Perišić u ovoj situaciji ima puno više defenzivnih obaveza nego što je navikao, dok se od Srne očekuje sasvim drugačije postavljanje prema krilnim igračima nego kad je u liniji sa stoperima. Najteže se je riješiti navika stoga je logično da dolazi do pogrešaka u reakcijama.
Naravno i ostatak ekipe ima promjene u zahtjevima koje sistem stavlja pred njih. Problem nastaje jer igrači nemaju osjećaj za nove uloge i mehanizme, zbog toga što rijetko igraju u ovom sistemu u svojim klubovima, te su stavljeni između navike i novih zadataka. Praktički, osim Vrsaljka, Badelja i Kalinića, nitko nije navikao na zahtjeve koji su stavljeni pred njih stoga izostaje automatizam u obavljanju zadaća. Igrači razmišljaju o tome jesu li dobro pozicionirani, na što moraju paziti i kako se prilagoditi, stoga se u igru uvlači nesigurnost i nepovezanost. Ukratko, nedostatak automatizma i tečnosti u obavljanju zadataka je ono što se kolokvijalno naziva neuigranost.
Neuigranost se manifestirala prvom poluvremenu utakmice gdje je bilo prilično puno problema u obrambenoj fazi. Stoperi koji imaju naviku striktno čuvati igrače nisu dovoljno dobro zonski preuzimali, što je temeljna postavka pri igri s tri natrag. Srna je imao velikih problema s postavljanjem, dok Lovren nema osjećaj izlaska s pozicije da osigura leđa bočnom igraču, stoga je posebno s te desne strane obrane bio propuh.
Problem je bio i u previše prostora između vezne i zadnje linije, gdje će bolje ekipe od Izraela puno lakše napraviti prednost i kazniti tako nonšalantan pristup. U većini slučajeva problem je bio u pomalo anemičnom Badelju, kojem je zadatak (barem u nekoj teoriji) spuštanje i zonsko pokrivanje prostora ispred stopera.

Hrvatska reprezentacija imala je i određene pozitivne tendencije u igri i to uglavnom u napadačkoj fazi. Perišić se još jednom pokazuje kao glavni pokretač reprezentacije i preko njega dolazilo najviše opasnosti po gol Izraela. Nova povučenija pozicija mu odgovara jer ga stavlja u situaciju da može primiti loptu odmah po oduzimanju i tako omogućiti kretanje u kontranapad.
Upravo je brza transformacija preko lijeve strane napada stvar kojom Čačić može biti jako zadovoljan. Kombinacija Perišića i Brozovića s Kalinićem naprijed bila je odlična, kretnje su im bile usklađene, ulazili su među linije i dosta lako stvarali višak u tranzicijskom napadu. Iako, ruku na srce, defenzivna postavka Izraela nije bila sjajna, nedostajalo je kompaktnosti i pravog pritiska na igrače među linijama.
Ono čime Čačić ne može biti do kraja zadovoljan je koliko je vezni red kontrolirao posjed lopte. Modrić i Badelj nisu ponudili dovoljno dinamike, igrali su prilično statično i često su sami sebe dovodili u loše situacije.
Igrajući s dva napadača i dva igrača uz aut liniju, tri veznjaka često znaju biti inferiorna protivniku. Čak iako su brojčano nadjačani, od naših veznjaka se očekuje da to kompenziraju kvalitetom, mobilnošću i kreativnošću.
Dok je Brozović dao svoj obol kretanjem i otvaranjem opcija za dodavanje, Badelj i Modrić su se prečesto odlučivali za duge lopte i dijagonale. Pirlo je u Juventusovu dresu pokazao kako dijagonala za promjenu strane može biti iznimno moćna poluga za stvaranje viška u formaciji 3-5-2, međutim za to je potrebno stvoriti preduvjete koji nisu bili viđeni u Gradskom vrtu.
Umjesto da dijagonala bude korištena da se dovede suprotno krilo u situaciju 1 na 1, jer je protivnička ekipa navučena na jednu stranu, Badelj i Modrić su se odlučivali ispucavati ih onda kad nisu imali druga rješenja jer su bili pod pritiskom protivnika. Tako je teško bilo staviti Izrael pod kontinuirani pritisak i stvarati šanse smislenim pritiskom.
U drugom poluvremenu vidjeli smo nekoliko kadrovskih i čak 3 formacijske promjene. Iz svlačionice je Čačić momčad poslao u 4-4-2 sustavu koji je imao velikih problema s Izraelom, koji je otprilike u isto vrijeme promijenio formaciju u 3 natrag. Izgledalo je to vrlo loše i Izrael je bio mnogo opasniji, možemo čak reći i dominantan. Nije bilo obrambene kompaktnosti, ali više od svega bilo je tragično gledati kako veznjaci nemaju nikakvih rješenja s loptom u nogama. Ubrzo ulazi Kovačić pa prelazimo na 4-2-3-1 s Kovačićem na desetki a kasnije i na 4-3-3. Viđen je napredak u odnosu na 4-4-2, ali teško je izvlačiti ikakve zaključke s obzirom kako je tada utakmica već dobrano pala u tempu.
Iako je Čačić ponudio objašnjenje kako određene igrače nije zvao kako bi se još bolje snašli u klubovima, takav čin dobročinstva nema nikakvog smisla. Ovo je zadnje okupljanje prije Eura i brojna su pitanja još uvijek otvorena, a očito je kako svi zajedno s Čačićem nećemo dobiti odgovore na njih.
Domagoj Vida nije lijevi bek, ne može to odigrati na dovoljno visokoj razini i nema smisla da ga se forsira na poziciji. Bolno je očito to bilo u drugom poluvremenu kad je loptu na protivničkoj polovici dodirnuo točno dva puta. Naravno, nemamo jasnog kandidata za ovu poziciju. Najbolji hrvatski lijevi bek je Strinić, koji ne igra u klubu. Čačićev prvi izbor Pivarić je otpao zbog ozljede, a ostali kandidati ne kotiraju predobro. Međutim, što je Čačića sprječavalo da pozove i Strinića i Leovca i Pranjića i ako treba i Bornu Barišića?
Puno razumnije bi bilo da je napravio otvorenu audiciju, testirao 3, 4 ili 6 kandidata i onda donio zaključak, ako već nema dobro rješenje, tko je najmanje loša opcija. Jer ovako nema ništa, eksperiment s Vidom nije uspio, a mogućnosti za daljnja testiranja nema.
U napadu se dogodila jedna neočekivana situacija. Kalinićevim igračkim razvojem, ono što je donedavno bilo nezamislivo danas izgleda vrlo ostvarivo. Tandem Kalinić-Mandžukić izgleda dovoljno kompatibilno da zapravo funkcionira u praksi. Mandžukić je idealan za opteretiti stopere i sudjelovati u samim završnicama akcija, dok je Kalinić ove sezone pokazao kako je postao prilično mobilan napadač i kao takav jako iskoristiv u kreaciji. Sporni dio u svemu je nepozivanje Kramarića, jer on je još mobilniji napadač od Kalinića, te je neodgovorno ostaviti ga u klubu u ovoj fazi priprema za Euro.
Slična stvar kao s Kramarićem je vidljiva i u slučaju Jedvaj. Mladi stoper je po svojim karakteristikama idealan stoper za igru s tri natrag, međutim nije niti pozvan da testiramo teorem u praksi. Gordon Schildenfeld je iskoristiv stoper za duboku obranu i igru u svojih 16 metara, što je i pokazao u drugom poluvremenu. Međutim takav terryjevski stil igre ne odgovara ostatku momčadi. Lovrenov forte je u igri na čovjeka, postavljanje i preuzimanje mu je daleko najslabiji segment igre što je bilo vidljivo u prvom poluvremenu, dok je drugo odigrao vrlo solidno.
Dakle, imati Jedvaja na desnoj strani bi bilo idealno, jer riječ je o modernom obrambenom igraču, koji tehničke kvalitete kombinira s potrebnom dozom agresivnosti i navikom preuzimanja koja dolazi povremenim igranjem na beku- vidljivo i u Vidinom slučaju.
Hrvatska reprezentacija ima problem i u veznoj liniji. Izostankom Rakitićaupao je Badelj, ali u ovakvoj strukturi potreban je bolji protok lopte, brže odigravanje i mobilniji igrači skloni probijati linije protivnika i priključivati se završnicama napada. Tu Badelj ne može dati svoj maksimum jer većina njegovih vrlina se poklapa s onim što pruža Modrić, a onda je razumno pružiti priliku igračima poput Pašalića koji mogu donijeti potrebnu dinamiku. Ili neće, ali onda ćemo biti sigurni jer smo isprobali nešto novo i došli do nove spoznaje, a ne stoti put reciklirali istu ideju.
Ni nakon Izraela nismo ništa pametniji u razrješavanju dvojbi ni u kadrovskom ni u taktičkom smislu. Kao da to nije dovoljno zabrinjavajuće, vrijeme ističe i nema više poligona za testiranje ni ideja ni igrača. Umjesto da u završne pripreme za Francusku uđe s jasnim idejama i selektiranom ekipom, Čačić je potratio još jednu priliku da isproba igrače van uobičajenog kontingenta reprezentativaca. Formacija 3-5-2 pokazala je i dobre i loše strane, ali formacija sama po sebi nije rješenje svih problema. Potrebno je pronaći identitet, riješiti nedefinirane prioritete, stvoriti potrebne mehanizme i steći automatizam u igri. To je proces koji traži vrijeme, a ono neumitno curi.