Dosadni ste sa Antolićem i zašto on igra.Pa neče valjda Halilovića stavit koji je u tekmi prottiv Izraela samo gubio lopte i izgledao koda ga boli k.Za nagradu je dobio klupu pa neka gleda,Strašno kako golmani više ne čuvaju svoj kut

Ja nisam vidio da je on igrao.

Ajme kad se sjetim tih ekipa na SP i EP 2002 i 2004 . Posebno taj Barićev period od 2002 - 2004 i ona silna lutanja. Svaka utakmica valjda 10 promjena na popisu, igra sa 6 obrambenih, Pršo na desetki, ekipa kao Agić, Neretljak, Đolonga, Tapalović...  Danas imamo valjda 5 ili 6 klasnih centralnih veznjaka, a onda je Rosso bio pojam kreacije, a sjećam se zagovaranja i Babića na polušpici . A izgledali smo 3 puta organiziranije. Toj reprezentaciji bi recimo Badelj koji je nama četvrti ili peti izbor na toj poziciji bio jedan od glavnih igrača. Ma i Antolić bi vjerojatno bio u prvih 11... Barić je čuda izvukao. Bili smo zbog Rapajića ubitačni iz prekida, organizirani otraga, a naprijed šta Pršo da.
I onda se sjetim tih vremena i bili smo ultra oprimistični i napaljeni i pričalo se kako imamo šansu za proć grupu (nikad težu btw.), kako možemo bit favoriti iz mraka. A nade smo polagali u prosječnog europskog napadača Pršu, jedinog brzog igrača u ekipi Olića i glavne zvijezde su bili stoperi Bayerna, Juvea i Milana (od kojih dvojica skoro uopce nisu igrali). Nevjerojatno, ali malo koncentracije Olića protiv Švi. i prve ćelave protuhe protiv Fra. i mi bi ju i prošli.

I možda tu i leži poanta. Ti limitirani igrači su igrali za navijače koje je bilo briga i ginuli su (A htjeli su se i prodat ). Stalno imam osjećaj da je recimo jedan Modrić igrao za reprezentaciju 70 puta bolje dok je igrao u Dinamu i u početku u Tottenhamu.
Bila je jedna situacija neki dan kada je igrala U21 repka protiv Španjolaca. Zadnjih desetak minuta mladi cigići su malo stisnuli i pucali sa svih strana, a čini mi se Capan uletava pred tu loptu ako treba i jajima, Jedvaj i Milić se doslovno bacaju na glavu, a meni padne na pamet jebote koliko dugo nisam vidio u A vrsti da netko tako doslovno gine da zaustavi neki šut.

Ali ništa čudno..stanje u nogometu nam je takvo kakvo je. Ljudi to vide i pokazuju interes sve manje i manje (ništa čudno), a sve se pretvorilo u jednu vrlo mučnu kolotečinu koja se nažalost pojavila za vrijeme jedne jako talentirane generacije. Generacije kojoj  je ovo prvenstvo njihova '98, a na koje idu u nikad lošijoj atmosferi, s nikad lošijim trenerom i s nikad manjom podrškom. Mnogi bi rekli zasluženo.

 I sve se vraća na uređenost Saveza i lige (makar ni onda nije bila nikakva rapsodija, ali smo bili mlađi i puno neinformiraniji, ali da se ne lažemo utjecaj Sotone tada zbilja nije bio tolik ). Iz ta dva normalna segmenta dobiješ volju i interes. Ne treba ti Bitorajac sa Žujom u ruci za atmosferu. A s atmosferom iz tipa 2007 (jebote na Andori pun Maksimir ) i normalnim trenerom sve je moguće.

Naravno nisam reko ništa novo i pričamo svi tu o tome već par godina, ali jednostavno kad me neko sjećanje baci u taj period miješaju mi se kojekakvi negativni osjećaji. Jebiga. (O Dinamu bi mogo i 20 puta više )

Tuga, nemoć i ponajviše ravnodušnost u godinama kad bi trebala vladati euforija i ludnica. 

S obzirom na sve to ne bi me začudilo da nakon svega ovog uzmu Euro 

sječam se i kovača 2006 rotiv brazila, slobodnjak na 17-18metara, lik se doslovno bacio na nečiju šutinu (vjerojatno adriano), brijem da je poslije toga još dobio neki udarac i izašao iz igre zbog bolova u rebrima.

toga jednostavno više nema!

Moje najtragicnije sjecanje na reprezentaciju je Stjepan Tomas i njegove 2 ruke protiv Australije,to mi je tu negdje s utakmicom protiv Turske 

Hrvatska je umorna, spora, bezlična i bezidejna. Dva i pol mjeseca uoči početka Eura momčad nakrcana klasnim igračima kotrlja se prema Francuskoj po inerciji: bez identiteta, atmosfere, definirane taktike i podjele uloga; predvođena izbornikom kojemu javnost nimalo ne vjeruje, a ne bi se dalo zaključiti ni da mu vjeruju igrači. Vidi se to iz govora tijela na terenu, ali i po tome što je po završetku utakmice u Budimpešti većina njih odbila davati izjave za medije.

Ne dajući da ga nedostatak povjerenja ili referenci učini manje tvrdoglavim ili barem razboritim, Ante Čačić ustraje u potrazi za odgovorima koje je možda i dobio, ali ovako sa strane to izgleda kao gubljenje vremena na kriva ili bespotrebna pitanja. Izbornikovi eksperimenti ne pružaju nadu u to da zna što radi.

Najbolji igrač troši se u ulozi daleko od optimalne

Primarni razlog za razmišljanje o formaciji 3-5-2 navodno je problematični lijevi defenzivni bok, ali prijelaz na nju donosi puno više novih problema nego što ih rješava. Od toga da naši središnji braniči u svojim klubovima ne igraju u tom sustavu i da im on po karakteristikama pretjerano ni ne odgovara, preko toga da time ostavljamo propuh na bokovima koji će suparnici na Euru sigurno znati iskoristiti, pa do vrlo upitne svrhe testiranja nečega tako fundamentalno različitog od onoga što inače igramo bez ikakve pripreme.

Osim toga, našeg već dvije godine najopasnijeg igrača, Ivana Perišića, time trošimo u ulozi koja je daleko od optimalne – a usto je upitno koliko dobivamo s dvojicom klasičnih napadača i rješavamo li time problem koji je sve inicirao.

 

Nemojte se zavaravati. Jedna strašno talentirana generacija u svom zenitu povjerena je ‘kućnom’ treneru za kojeg se u startu znalo da neće imati autoritet nad njom

 

Postoji li uopće problem lijevog beka? Ima li ijedan realni razlog zašto ga ne bi igrao Ivan Strinić, čovjek iz kluba koji se bori za naslov u Serie A? Istina, zbog jake konkurencije u momčadi gotovo uopće ne nastupa u ligi, ali ako Napolijev trener Maurizio Sarri ne vidi nikakav problem u tome da ga zauzvrat redovito koristi u Europi, zašto bi ga vidio Čačić? Igrač je u najboljim godinama i potpuno spreman, a manji broj odigranih utakmica može biti i prednost, ne nedostatak.

Uostalom, Strinić se i ove sezone pojavio na lijevom beku puno češće nego Domagoj Vida, koji je to (loše) odigrao valjda samo dvaput u Ligi prvaka. I Strinić, ali i Marin Leovac, gotovo sigurno su bolje rješenje.

Još više brine to što je, sudeći po izbornikovim izjavama, sustav s trojicom u obrani alternativa ne za 4-2-3-1, nego za 4-4-2, što bi sada trebao biti prvi izbor.

Preko noći došli u mračne Štimčeve dane

Nekako smo potiho – uslijed atmosfere u kojoj je sve manjem broju ljudi istinski stalo do reprezentacije, novinarskog fejkanja drame protiv trećerazrednih suparnika te kretenskog ustaševanja publike na koje se naslonilo licemjerje politike – preko noći dospjeli natrag u mračneŠtimčeve dane.

Iako je sasvim očito da bi, s tolikim bogatstvom veznjaka, Hrvatska naprosto morala igrati s trokutom u sredini (4-2-3-1, 4-1-4-1, 4-3-3), Čačić pokazuje slične alkemičarske nakane i nagon za samouništenjem kao svojevremeno i renesansni čovjek iz danas popularnog Metkovića.

 

Čačić je u Budimpešti napravio jednu jedinu izmjenu – što je svjetski raritet ne samo kad su u pitanju prijateljski ogledi – i to ubacivši poluspremnog Srnu u vezni red, nakon čega se hrvatska formacija potpuno raspala

 

Ako je već tako, zašto je onda za utakmice u kojima je namjeravao igrati s dvojicom napadača pozvao – samo dvojicu njih? Definitivno ne postoji nikakav razlog zašto ne bi bilo mjesta i za Andreja Kramarića, koji usto uopće nije u lošoj formi, a i posve je drugi tip napadača od Mandžukića iKalinića. Podsjetimo, Kramarić je ekspresno bio otpravljen u Lokomotivu nakon što je Čačić preuzeo Dinamo – je li moguće da su tu na djelu i neki drugi, skriveni razlozi? Zapravo, nije bilo zgorega pozvati i testirati, primjerice, Ivana Santinija, koji je ove sezone zabio već 12 golova za Standard iz Liegea – dakle, ne baš za nekakve ‘jazavce’…

Hrvatska ima ogromnu rezervu potencijala u U-21 selekciji – kako u onima koji su sudjelovali u deklasiranju Španjolske (Jedvaj, Rog, Ćorić, Ćaleta-Car…), tako i onima koji su zbog ozljeda izostali (Pašalić, Vlašić,Radošević…). Svi spomenuti zavrjeđuju biti među tridesetak imena koja su u konkurenciji za Euro, možda i više od nekih koji su sada bili tu.

U redu, razlog može biti to što su bili ‘potrebniji’ mladoj reprezentaciji – premda su Kovačić, Pjaca i Halilović, s druge strane, uredno pozvani za seniore – ali za izostanak Kramarića i Marina Tomasova, koji briljira u Rijeci, zaista nema nikakvih logičnih objašnjenja.

Izbornik Ante pozvao je samo dvadesetoricu. Nije ga pokolebalo ni kad su dvojica od njih ozlijeđena, ni kad su nakon Osijeka otpala još dvojica – iako je to značilo da mora odustati od svojih eksperimenata i vratiti se na 4-2-3-1. A onda je u Budimpešti napravio jednu jedinu izmjenu – što je svjetski raritet ne samo kad su u pitanju prijateljski ogledi – i to ubacivši poluspremnog Srnu u vezni red, nakon čega se hrvatska formacija potpuno raspala.

Gramzivi HNS

Skloni smo predbacivati reprezentativcima da se ne trude dovoljno, da “ne ginu za sveti dres“ i slične gluposti, ali probajte se staviti u njihovu kožu.
Iz kluba u kojemu zarađujete za život i u kojemu ste više-manje svi zvijezde ili barem važni prvotimci, gdje vas čeka sam finiš prvenstva i presudni ogledi, dođete na posljednje prijateljsko okupljanje reprezentacije prije ciklusa pripreme za Euro.

A onda vas ondje nekakav svojeglavi trener tjera da nakon jednog zajedničkog treninga promijenite tri sustava u istoj utakmici i riskirate ozljedu na katastrofalnom, blatnjavom terenu – jer u savezu se boje igrati drugdje zbog mogućih zvižduka i incidenata, dok široka i otupjela slavonska duša samo želi da joj netko dođe pa da pokaže da nije ništa manje za dom spremna od ostalih.

Pa vas onda gramzivi HNS maltretira snimanjem reklama za sponzore koji im još uvijek drže ljestve i čak zbog toga otkazuje zakazane treninge, da biste na kraju morali igrati još cijelu utakmicu protiv nabrijanih Mađara – ono, Mađara – jer izbornik ne samo da nije pozvao dovoljno zamjena, nego ne koristi ni one koje su mu tu. A vi šutite, iako znate da šuteći sve to odobravate, ali već ste dugo vani i pomalo ste izgubili kontakt s običnim, domaćim ljudima, iako si to možda ne želite priznati. I tako šutite i – ili se sami sebi gadite, ili ste zbunjeni i zavedeni, ili samo čekate kad će ovo više završiti pa da se vratite i posvetite pravom nogometu…

 

Primarni razlog za razmišljanje o formaciji 3-5-2 navodno je problematični lijevi defenzivni bok, ali prijelaz na nju donosi puno više novih problema nego što ih rješava

 

U međuvremenu, Mađari – ono, Mađari – vas stišću cijelo drugo poluvrijeme, jer niste više sigurno što biste trebali raditi i čemu sve ovo. Na rutinu, iskustvo i individualnu kvalitetu – jer, ono, Mađari – uglavnom se lakoćom branite, ali nema ideje ni plana kako dalje. Ma, želje još i ima, ali… Gdje je Luka? Što radi tamo na rubu našeg šesnaesterca? Zašto se Darijo zabija u sredinu, jel’ mu dobro? Ma, daj loptu Perišiću, taj je uvijek raspoložen za ‘bicikle’, trku i nabacivanja, lud je k’o struja. Čekaj, gdje bih ono sad trebao stajat?

Nemojte se zavaravati. Jedna strašno talentirana generacija u svom zenitu povjerena je ‘kućnom’ treneru za kojeg se u startu znalo da neće imati autoritet nad njom. A on, umjesto da iskoristi priliku i razriješi neke nedoumice prije završnog glanca u svibnju i lipnju, postavlja još gomilu novih pitanja, rauba igrače i razjebava koncepciju toliko da sad više nitko živ ne zna reći kako ćemo i zašto ćemo igrati i što bismo time trebali postići.

Umorni, spori, bezlični i bezidejni. Koliko se daleko može na inerciju?

al stvarno ne razumijem to pisanje po strinicu. covjek (ne)igra u jebenom napoliju. koliko je igraca u boljim klubovima? 5? 6?

izmislja toplu vodu s vidom koji je limitiran i na svojoj strani samo da bi dokazao nekakvu poantu. jebeni pivaric je postao sinonim za l. beka 

Ne samo to, neg je izjavio da je spreman čekat Pivarića do zadnjeg trena. Znači on bi vodio Pivarića nakon ozljede i 6 mjeseci neigranja i bio bi mu u prvom sastavu, a Strinić i Leovac nisu dovoljno dobri. 
Doslovno, al doslovno se ista priča s Dinamom preslikava sad i na ovu prćiju.