Samo prenosim jedan od tekstova na temu.

Navijači, huligani, prosvjednici i teroristi, bolja Hrvatska i nogometna Hrvatska

Prvo i osnovno, osobno nikad ne bih bacio baklju, makar sam ih u životu zapalio na stotine, ali svaka, baš svaka završila je mirno odložena pored mene. Topovski udar mi ne bi palo na pamet uopće uzeti u ruke. Ali sam bio, i ostati ću dio one mase od 50 ili više tisuća ljudi koja je prije desetak dana prosvjedovala za kurikularnu reformu, a protiv ministra Šustara i njegovog (ne)rada.

Bio sam, i ostati ću dio mase nogometnih navijača koja se bori protiv kompletnog sustava hrvatskog nogometa i hrvatskog sporta, uključujući opet ministra Šustara i njegov (ne)rad.

Čitam sinoć i jutros da je nogometna Hrvatska zgrožena huliganskim ispadima. O pojmu „nogometna Hrvatska“ nešto kasnije, ali za početak malo o huliganima.

Ja nikad ne bih bacio baklju, jer moja ideologija je Gandhijevska, ali apsolutno razumijem one koji drugačije razmišljaju. Da li su hrvatski navijači bili huligani kada su palili jugoslavensku zastavu na Poljudu početkom devedesetih?

Ja sam tad bio na sjeveru, i ma koliko volio Hrvatsku i nadao se da ćemo se otarasiti Partizana, Zvezde i Jugoslavije, nisam utrčao u teren i nisam i ne bih zapalio zastavu. Ja bih je spustio u miru, jednostavno sam takav tip. Ali apsolutno razumijem one koji drugačije razmišljaju.

Tada je jugoslavenska nogometna javnost bila zgrožena. Igrači Hajduka, uprava Hajduka molili su navijače da se vrate na tribine i da ne ugrožavaju svoj klub. A eto, navijačima je bilo važnije nešto drugo. Sjeća li se itko kazne koju je dobio Hajduk tada i koliko je važna danas?

Jesu li to bili huligani? Strogo gledajući, jesu. Utrčali su u teren, rastjerali igrače, a ipak je to samo sport, zar ne? Pa onda još i zapalili službenu, državnu zastavu. Teoretski i pravno gledano, čisti terorizam, zar ne?

Aj da čujem nekoga da danas kaže da su to bili huligani. Za sve državne medije, to je bilo orjun.. pardon, ustaško divljanje. Javili su se svi oni Tijanići, Bujan.. pardon, Lazanski i napali divljake s juga.

Hrvatska je prije desetak dana pokazala da može bolje. Izašli Hrvati na ulice, digli glas, bili u šarenoj robi, sa šarenim transparentima, pjevali lijepe pjesmice. A onda se dogodilo baš ono protiv čega su svi ti ljudi protestirali. Ministar Šustar, dan nakon što je postao tehnički ministar, bez mandata da donosi ikakve ključne odluke, donese najvažniju odluku u povijesti hrvatskog školstva i razriješi stručnu skupinu kojoj je preko pedeset tisuća ljudi dali podršku na ulicama.

I što se dogodilo? Ništa. Hrvati ostadoše doma gledati televiziju.

Osim ovih nereda u Saint Etiennu, ima nešto nereda zadnjih tjedana i po ostalim francuskim gradovima. Francuska vlada donijela nove odredbe zakona o radu, pa Francuzi izašli na ulice. Šareno, veselo. Pa drugi dan, nakon što se ništa nije primijenilo, generalni štrajk. A treći dan, nakon što se opet ništa nije promijenilo, zapaljeni kontejneri, suzavac, prevrnuta auta, maskirani demonstranti lupaju po policiji, i sve ono što slijedi.

A sad malo o nogometnoj Hrvatskoj. Što je to nogometna Hrvatska? Jesu li to oni koji se svake dvije godine, nakon što konzumiraju dovoljan broj maloumnih reklama na televiziji, sjete da postoji neka reprezentacija, pa navuku kockice na sebe i urlaju one dvije pjesme, naslikavajući se po društenim mrežama i lijepe hashtagove dok ne znaju ni koliko igrača igra u nogometnoj momčadi?

Ili su to oni koji hrvatski nogomet konzumiraju na tjednoj bazi, pa odlaze na svaku utakmicu svog kluba, kupuju pretplate, a utakmice reprezentacije oduvijek čekaju kao praznik, jer se, za razliku od slabašnih klubova za koje navijaju, a koji ne mogu pobijediti nikoga ozbiljnog u Evropi, gledajući reprezentaciju osjećaju kao dio svjetske nogometne elite?

Mislim da je odgovor jasan, a lako je izbrojati koliko ima ovih prvih, a koliko ovih druguh, nije potreban algoritam koji broji hashtagove, dovoljno je otići na utakmicu vikendom, a za brojanje je dovoljan i Abacus. (Da, gospodine Viki Ivanoviću, hashtagove broji algoritam a ne logaritam, ali za to znati treba ići u školu, što očito nije uvjet za postati komentator na HRT-u, ali to je druga tema)

Zamislite situaciju u kojoj bi npr. Sindikat metalaca luđački i krvoločno napao prosvjednike za kurikularnu reformu zbog toga što su oni toga dana imali porinuće broda u škveru, a ovi prosvjetari svojim prosvjedom pokvarili tu njiovu „feštu“. A škverani, usput nisu dobili plaću mjesecima. Ali eto, feštaju.

Eto, tako ja gledam na zgroženost „nogometne Hrvatske“ huliganskim ispadima. Jer „huligani“, „nogometna Hrvatska“, prosvjednici za kurikularnu reformu, metalci, škverani i svi mi skupa imamo samo jedan jedini i to zajednički problem – kriminalce koji nam upravljaju državom, školstvom, gospodarstvom, a na koncu i nogometom.

Nogometni navijači deset godina upozoravaju. Imali smo toliko akcija. Pa se nije dogodilo ništa. Bio je i šareni prosvjed na Rivi, sa trideset tisuća ljudi. Bilo je nekoliko prosvjeda u Zagrebu. Mirnih. Izborili su se navijači i za zakon koji bi riješio stvar.

Pa se nije dogodilo ništa. Osim što ministar i nogometni čelnici krše zakon. Napisati ću još jednom. Krše zakon. I nikome ništa. Nema zgroženosti na fejsbuku, nema izlaska na ulice, ne traže se imena i prezimena onih koji krše zakon. Oćemo još jednom? Krše zakon.

I onda, kad oni s manje živaca od mene i sa manje Gandhijevske filozofije naprave pizdariju, onda ste zgroženi?

Ja nisam zgrožen onima koji su zgroženi, razumijem ja i njih. Treba njima to veselje, jer u državi u kojoj je pala vlada, u kojoj predsjednik sabora ignorira činjenicu da mu je 55% zastupnika potpisalo raspuštanje sabora, u kojoj glasaju za ljude koji nakon nekog vremena završavaju u zatvoru, malo je veselja.

Ali kad bi samo malo zagrebali ispod površine i samo na trenutak prestali razmišljati o onim tako velikim, a toliko ispraznim frazama koje se kriju iza riječi domoljublje, shvatili bi koliko je to veselje lažno i isprazno.

Jer dok vam mažu oči domoljubljem, oni broje novac. Bilo to od MOL-a, FIMI Medie ili transfera Luke Modrića, tako je svejedno.

I sjetite se još jednom onih momaka s početka teksta, koji su uletjeli u teren i rastjerali igrače Partizana s terena. Pa mi kažite hoćete li se za dvadeset pet godina sjećati kazne koju je dobila hrvatska reprezentacija.

..

Koliko licemjernih malograđana forumaša i običnih ljudi oko nas sramota. Istina će uvijek izaći na vidjelo a dimnjačara pantića miloševića, zločestih ljudi će uvijek bit zato se za istinu treba borit do kraja.