tek sad sam sebi doša od polu finalne utakmice...
nešto stvarno neopisivo, počevši od amsterdama di je bilo more naših, odma smo se pripoznavali - valjda po glavama, častili se međusobno, pa do okupljanja u rotterdamu u fan zoni, di se odma ositilo ogromno zajedništvo, pa na stadionu di je navijanje od drugog poluvrimena pa do kraja bilo veličanstveno.
malo poviše mene je bila ta podgrupa "sinovi" koji bi ka tribali vidit navijanje, međutim, najluđe je bilo kad bi spontano neko povea pa se svi priključili.
odma se ositilo da će se dogoditi nešto povijesno, takva je energija bila cilo vrime. Iako, kad su nizozemci izjednačili, ka da je 15 iljada navijača stalo disati na par minuta. brutalan šok za nas na tribini, kako je tek igračima bilo, mogu samo zamislit. al kad ga je petko zabia, za ono se živi. radost, euforija, adrenalin, baš ludnica. nisam ovo nikad dozivia na utakmici reprezentacije.
šta se tiče utakmice, normalno drago mi je zbog luke najviše (ovacije koje je dobia kad ga je dalić prominia, mislim da nikad u životu nije), ali i zbog ivanušeca.
sve je zasluzia svojim igrama, radom i zalaganjem. ništa mu niko nije poklonija. primjer kako se upada u reprezentaciju.
[uredio spezial - 16. lipnja 2023. u 10:20]