Zlatko kranjčar

Cico Kranjčar : Opet bih klupu Hrvatske! Moj glas ide Štimcu

Vlatko mi je prijatelj, ali Igor Štimac ima moj glas. Da je Vlatko Marković želio moj ostanak, na to bi pristali i članovi Izvršnoga odbora

Kranjčari su opet u modi! Pet godina od njihova posljednjeg vrhunca, kada su tata i sin zajednički trasirali put Hrvatskoj na SP u Njemačkoj, "obiteljski posao" danas ponovo cvate. Dok Niko briljira u dresu hrvatske reprezentacije, Zlatkov šarm i nogometno znanje osvajaju Crnogorce.

Cico u Podgorici doživljava već šesti trenerski vrhunac, nakon dvije dvostruke krune s Dinamom, plasmana u Ligu prvaka s plavima, naslovom prvaka sa Zagrebom, te spomenutim odlaskom na SP 2006. Tako se svrstao u red najvećih hrvatskih trenerskih imena, uz Ivića, Barića i Blaževića, no, s jednom bitnom razlikom: 54-godišnji Cico imao je i impresivnu igračku karijeru, u Dinamu i bečkom Rapidu, bio je prvi kapetan hrvatske reprezentacije.

Novinari danas ponovo, kao i prije pet godina, kod Kranjčara stoje u redu čekajući intervju. Nekada smo to zvali "rakijica", danas je to "kavica s Cicom". Zarazni osmijeh, šampionski, pobjednički gard, Zlatko kao preslikan iz Sofije, kad je s Hrvatskom pregazio Hristu Stoičkova.

– Je li remi na Wembleyu moj najveći rezultat? Možda, iako on još ništa nije odlučio, ne kao, primjerice, pobjeda s Hrvatskom nad Švedskom u Zagrebu. Pitate li me za najveću utakmicu s reprezentacijom, onda je to Brazil u Berlinu – priča Zlatko Kranjčar.

Sjajan odnos s Dejom

S oduševljenjem priča o zanosu i euforiji kojima su zahvaćeni Crnogorci, s kojima nije krenulo idilično, jer je startao s tri poraza. Srećom, Cico ima izvanredan odnos s predsjednikom Saveza Dejanom Savićevićem, čiji je autoritet bio brana kritikama. I da raščistimo odmah: je li bilo konflikta s Dejom na početku mandata, navodno zbog vaše "preopuštenosti" u jednom društvu?

– Naviknut sam već na razna podmetanja, a ovo o čemu govorite nastalo je ovdje, u zagrebačkom "laboratoriju". Ništa od toga nije istina. Niti sam u "nečemu" pretjerao, niti sam došao u konflikt s predsjednikom. Naš odnos je vrlo dobar – tvrdi Kranjčar.

Kako plaća Savićević? Bolje od Vlatka?

– Puno, puno bolje! Bolja je i nagrada za plasman, a i osnovna plaća. Usto, u C. Gori dobio sam zadovoljštinu da sam trener s vizijom, strateg, jer taj je rezultat odjeknuo cijelom Europom.

Supruga je cijelo vrijeme uz vas?

– Još otkad sam bio Dinamov trener! Podrazumijeva se da je Elvira bila i na Wembleyu, zajedno s kćeri Lanom i njezinim mužem Thibauldom. Vidio sam i unučicu Sophie, na dan utakmice u hotelu, što me posebno razveselilo. Potpora obitelji mnogo mi znači, čini me jačim, sigurnijim – priča Cico.

Supruzi Elviri je najteže, jer u isto vrijeme emotivno proživljava i njegovu i sinovu utakmicu. Čim završi Zlatkova, ona nazove Niku, raspituje se kako je igrao...

Zanimljivo, upravo je Niko odigrao ključnu ulogu za oca u pripremi utakmice s Englezima. Zajednički su razrađivali strategiju...

– Niko je posljednjih dana uoči utakmice od svoga prijatelja Croucha saznavao neke Capellove tajne. Primjerice, plasirana je priča da Capello zove Rooneya samo radi atmosfere u svlačionici, a Niko je saznao da ga zapravo priprema da zaigra kao prvi napadač. To je bila dragocjena informacija.

Capello je bio kiseo

Capello se džentlmenski ponio, čestitao vam je na bodu?

– Držao se kiselo, ali čestitka je bila gospodska. Nije mu bilo drago da mu probleme napravi netko s kim je tako dobar, jer mi smo se, preko Predraga Naletilića, upoznali još dok sam bio izbornik i dolazio u Torino radi Tudora i Kovača.

Kakav je danas odnos s Nikom, budući da ste toliko razdvojeni? Povjerava li se sin tati?

– Ja sam sad dosta vezan za London, i zbog njega, i zbog Lane, tako da provedemo dosta vremena skupa. Naravno da Niko sa mnom dijeli neke svoje probleme, traži moje mišljenje, kao sada, kad je u nemilosti trenera u Tottenhamu. Žao mi je zbog toga, jer znam koliko je proteklog ljeta uložio u pripreme oporavljajući se od teške ozljede. I bilo je sve u redu, bio je jedan od stupova igre, a sada više nije u prvom planu. Očito njegov trener Redknapp ne komunicira dovoljno s igračima, što nije dobro jer nema povratnu informaciju o njihovu stanju, a i igraču bi bilo lakše kada bi dobio neko objašnjenje o svome statusu.

Gdje se Zlatko Kranjčar vidi nakon C. Gore? Nasmijao se, naslutili smo odgovor...

– Kao trener koji je već vodio hrvatsku reprezentaciju, koji se dokazao i nakon odlaska, želio bih opet biti negdje u planu našega Saveza. Ali, sad je u prvom planu Crna Gora, s kojom želim pošteno i korektno odraditi posao do kraja. Zbog Crne Gore sam, kao što znate, otklonio i Dinamovu ponudu.

Kakav je danas vaš odnos s Markovićem?

– Vlatko je, uz Ćiru, značajno utjecao na moju igračku karijeru, 1983. spriječio je moj odlazak iz Dinama, a kao trenera postavio me za izbornika Hrvatske. To su stvari koje se ne zaboravljaju. Naš odnos je korektan, prijateljski, on i Srebrić zovu me nakon svake utakmice.

No, Vlatko nije bio uz vas kad ste ga najviše trebali?

– E, tu me ipak malo povrijedio. Očekivao sam da će prije četiri godine stati uz mene, kao što je bio prije i za vrijeme SP-a. No, Vlatko kao da je već tada razmišljao o svom reizboru, nije htio izgubiti ljude u IO-u koje je imao pod kontrolom. Da je tada rekao da želi moj ostanak, oni bi na to pristali. Ali, nije...

U pitanju je bio i vaš nedostatak samokritike, tvrdili ste da nigdje niste pogriješili, niste se željeli odreći pomoćnika Ivkovića?

– I danas tvrdim da nisam nigdje pogriješio, a kakav bih čovjek bio da se odreknem svoga pomoćnika, s kojim sam napravio najveće uspjehe!

Igor je pomogao Niki

Danas je Vlatko u utrci sa Štimcem. Tko ima vašu potporu?

– Iz prethodnih odgovora možete izvući zaključak. Štimac je bio uspješan predsjednik Udruge prvoligaša, a usto u najtežim trenucima, kada je Niko bio u Dinamu, pomogao mu je da prebrodi psihološku krizu. Naš odnos je jako dobar. Pa ako već Boban nije kandidat za predsjednika HNS-a, Štimac ima moj glas.

O odnosima sa Slavenom Bilićem Cico kaže: – Vidjeli smo se nedavno u Madridu. Jedan drugome čestitamo na pobjedama. Volio bih s Crnom Gorom odigrati prijateljsku utakmicu protiv Hrvatske. To bi bio izazov za moju selekciju, da vidimo gdje smo u odnosu na momčad iz svjetskih prvih deset.

Nikada nigdje iza sebe nije ostavio pustoš, porušio mostove. Iz Irana je, primjerice, prošle jeseni ispraćen dostojanstveno, gospodski, ostavivši slavni klub Persepolis iz Teherana na trećemu mjestu, a njegov nasljednik, slavni Ali Daei, prvenstvo je završio kao četvrti. Iranci su brzo shvatili svoju pogrešku...