Na početku riječ-dvije o sucu. Inače mrzim rasprave o suđenju, ali u ovakvoj situaciji, kad svi bruje o tome, jednostavno se ne možeš praviti glup i zaobići tu temu. Meni za dojam o nizozemskom sucu uopće nisu bitne odluke koje je donosio za vrijeme utakmice, nije mi bitno ni tih osam minuta nadoknade, nego samo jedan detalj koji se, koliko vidim, nigdje ne spominje. Sudac je svirao kraj čim smo krenuli s centra, iako su Talijani zabili gol na početku osme minute nadokande. Svaki do kraja nepristrani sudac pustio bi još taj jedan napad momčadi koja kreće s centra, zapravo, to je i morao ako ćemo striktno gledati pravila, no on je ekspresno svirao kraj. Meni je to dosta.

E sad, kad sam odradio taj sudački dio, prebacio bih se na nogomet. Matematika je egzaktna, da smo pobijedili Italiju, prošli bi dalje, bez obzira na rezultate dvoboja protiv Španjolske i Albanije, no svesti cijeli nastup Hrvatske na Euru samo na utakmicu s Italijom, točnije, na dramatičan kraj iste, bilo bi krivo. Ruku na srce, nismo mi ni protiv Talijana odigrali ništa posebno. Analizirajući utakmicu potpuno objektivno, bez navijačkih sklonosti, doći ćemo do zaključka da je remi realan ishod tog dvoboja, a kad u cijelu priču ubacimo i prve dvije utakmice u skupini, moramo reći kako smo podbacili ma ovom prvenstvu i kako smo zasluženo otišli kući, a ne u osminu finala.

Španjolska nas je nadigrala i potpuno zasluženo pobijedila. Možda malo prevelikim rezultatom, ali zasluženo, bili su na višoj razini. Naše ulaznice za prolazak skupine bile su utakmice protiv Albanije i Italije, a one su završile tako kako su završile, pogocima primljenim u samoj završnici. Kad dobiješ golove 'sa zvukom sirene', normalno je da ćeš spominjati (ne)sreću, no igralo se nešto i do tih bolnih trenutaka, a to se obično zaboravlja. Pa ćemo tako nekako prešutjeti da smo mi već u prvom poluvremenu mogli potonuti protiv Albanije, zažmirit ćemo i na činjenicu da smo još dvadesetak minuta prije kraja gubili i da je i naš preokret u tom dvoboju dobrim dijelom bio posljedica sreće. Dakle, možda nam je sreća u toj sudačkoj nadoknadi uzela ono što nam je dala do tada.

Isto vrijedi i za utakmicu protiv Italije. Na kraju je to bilo nesretno, čak i tragično, ali nismo mi nadigrali Talijane da možemo reći kako oni nisu zaslužili bod u toj utakmici. Tako je to s tom famoznom srećom. Ljudi je obično spominju kad je nemaju, dok u suprotnim situacijama, kad je sreća njihovoj strani, to uglavnom nazivaju upornošću karakterom, upornošću, mentalitetom i raznim drugim nazivima. A bilo je na ovom prvenstvu trenutaka kad smo i mi imali sreće, samo ti trenuci nisu bili u sudačkim nadoknadama, pa nisu toliko upečatljivi. Još kad bi otišli malo u povijest, pa se sjetili Lukakua i Brazila u Kataru, jedanesteraca u Rusiji, Schmeichela u Ateni koji nam je omogućio da uopće odemo u Francusku 1998. i ostvarimo taj veliki uspjeh, vidjeli bi kako smo i mi znali biti miljenici sreće. S jedne strane Njemačka 1996., Thuram u polufinalu protiv Francuske 1998, Turska 2008. i sad ova Albanija i Italija, s druge strane neke druge situacije i sreća kao naš saveznik.

Uglavnom, da ne idem previše u širinu, hrvatska nogometna reprezentacija na velikim natjecanjima i sreća materijal su za poseban tekst. Na ovom Euru nismo bili na potrebnoj razini, jednostavno, puno toga nije funkcioniralo, i zato smo se (pre)rano vratili kući. Sve ostalo može biti samo dodatak, nikako glavni razlog.