Sudjelujući u pripremi programa oproštaja Zvone Bobana, došlo se do pitanja kojom pjesmom popratiti završni krug. Svima u organizaciji spontano se nametnula “Lijepa li si“, pjesma Marka Perkovića zvanog Thompson.
Godinu dana prije toga, 7. listopada 2002., na istom stadionu, u
odlučnoj pobjedi za SP u Japanu i Koreji protiv Belgije, 40-ak tisuća
navijača tako je zdušno otpjevalo tu domoljubnu pjesmu da dvojbi glede
glazbene naj-emocije na tribini nema… Na oproštaljki mi je to istaknuo
i Fabio Capello, čovjek koji djeluje kao cijepljen od
emocija. Kad je krenuo fantastični maksimirski zbor, neuobičajen za
njega, dojmljen je otišao na teren pozdraviti bivšeg igrača. “Ne znam
koja je to pjesma, ali potakla me na tu gestu, bilo je prelijepo!“
Imao sam sreću biti dolje gdje je doživljaj pjesme još snažniji nego
na tribini. Podsjetilo me na zborni ritual “You’ll never walk alone“ na
Anfield Roadu te snažni dojam 70 tisuća Marseljeza na Stade da France
prije polufinala SP '98. Francuska - Hrvatska.
S obzirom na negativne konotacije koje se u dijelu Hrvatske
prišivaju autoru pjesme “Lijepa li si“, netko je postavio pitanje
trebaju li se hrvatski reprezentativac i navijač stidjeti te pjesme i
emocija koje izaziva? Naravno da je to glupo pitanje, jer tekst slavi
jedinstvo hrvatskog puka, njegove vrijednosti i ljepote domovine te je
sasvim prilična zvučna kulisa događaju nacionalnog izričaja kao što je
natjecanje bilo koje reprezentacije. Pjesma nikoga ne vrijeđa i ne
zaziva nasilje. Kad je Francuz Claude Joseph Rouget de Lisle
1792. napisao vojničku himnu rajnske vojske u kontekstu objave rata
Austriji, koju je marširajući prema Parizu ratnički pjevalo 500
marseilleskih dragovoljaca, nije slutio da će tri godine kasnije
postati državna himna. Marseljeza zaziva krv i nasilje, no ne tretira
se “nasilnom porukom jedne nacije“. Štoviše, Francuska je 2005. zakonom
obvezala djecu u osnovnoj školi da moraju naučiti (ratnički) tekst
“kako bi odmalena razvijali duh pripadnosti francuskoj domovini“.
U kontekstu hrvatskoga navijačkog puka, Marko Perković Thompson je
glazbenik koji legalno objavljuje svoje radove i svatko bira hoće li ga
slušati ili neće. O ukusima je bespredmetno raspravljati.
“Lijepa li
si“ je zapravo jedina njegova pjesma koju navijači unisono izvode na
tribinama. Stoga mi je potpuno nejasno nečije čuđenje stoga što HRT
poziva Thompsona pjevati u super gledanoj emisiji o Euru i nastupu
Hrvatske, a slično tome je i zgražanje što lijepe hrvatske voditeljice
i navijačice ležerno odjevene daju naslutiti svoje čari.
Bilo je tako i u civiliziranoj Austriji. Domaćini su na bečkom
Prateru puštali baš skladbu “Lijepa li si“, praćenu glasovima 20-ak
tisuća lijevih, desnih, centralnih i navijača neodređenih političkih
opcija.
Pjevalo se Hrvatskoj! Svako prozivanje za širenje ekstremne
desnice kroz nogomet, kako od strane neupućenih inozemnih
senzacionalista tako i upućenijih domaćih tužitelja, zapravo je
politiziranje na grbači (i odjeku) sporta.
Zar nekome smeta što je
reprezentacija na Euru ostavila odličan dojam igrom, ali i ponašanjem?
Zar ima onih kojima teško pada da su Hrvati pjevajući “Lijepa li si“ i
u zemlji bečkih manira opet proglašeni najsjajnijim navijačima, koji su
se najviše iskazali u privrženosti nacionalnoj ideji i domovini?
Inozemni izbornici i igrači, novinari i navijači priznavali su da nam
zavide na tom naboju. Upravo se na njemu temelji fenomen dosega male
Hrvatske u konkurenciji svekolikih sila.
Pjesma “Lijepa li si“ glazbeno
najzornije uokviruje taj ponos i vjeru u Lijepu našu (reprezentaciju),
te bi bila istovrsno emotivno pjevana da ju je potpisao bilo koji drugi
autor.