Reić: Vatreni moraju u Splitu odigrati barem dvije utakmice u kvalifikacijama za Euro
Hrvatska
nogometna reprezentacija mora u kvalifikcaijama za Euro 2012. gdoine u
Split odigrati najmanje dvije od pet utakmica. Baš tako, reprezentacija
Hrvatske mora imperativno, napokon poslije punih 13 godina, igrati za
bodove na Poljudu!
O tome su Slobodna Dalmacija, ali i drugi splitski dopisnici
dnevnika iz glavnoga grada Hrvatske, pisali nebrojeno puta i svaki put
kad bi se to pitanje poteglo, Vi i Vaši ljudi odgovarali ste u stilu:
“Naravno, logično, želimo igrati u Splitu.” A onda bi uslijedilo 33
“ali”, uglavnom nebuloznih, nesportskih, nestručnih i nepoštenih.
Najnovija trapula, koja je odmah postavljena poslije ždrijebanja u
Varšavi, svodi se na želje reprezentativaca da se pripremaju u Čateškim
Toplicama. Onda je kao logično da se sve utakmice ponovno igraju u
Zagrebu, odnosno eventualno protiv Malte u Varaždinu. Ma molim Vas,
otkad su to reprezentativci oni koji odlučuju gdje će se igrati
službene utakmice?
U kvalifikacijama za svjetska i europska prvenstva, naša
reprezentacija, kao i sve druge (osim Engleske i Danske), trebaju
igrati tamo gdje se najbolje osjećaju, na terenima na kojima će imati
najjaču podršku, dakle na stadionima i pred publikom koja će
predstavljati prednost. Zato su nas Talijani, na primjer, ugostili u
Palermu, Grci u Solunu, Ukrajinci u Harkovu...
Na takvim utakmicama, možda i odlučujućima za prolaz do finalnog
turnira, nisu toliko važni prihodi HNS-a, bitno je osvajati bodove s
obzirom da se pravi novci, to jest velike zarade, ostvaruju plasmanima
na završne turnire svjetskih i europskih prvenstava. Usput, to je još
jedna grješna hipoteza HNS-a, koji često, za naše prilike, nabija
cijene ulaznica za najvažnije utakmice umjesto da one budu pristupačne
širim masama ljubitelja nogometa, gotovo simbolične, pa da tako tribine
budu ispunjene navijačima, a ne pozerima.
Znam, Vama, Zorislavu Srebriću i drugima, svakako i HTV-u, najlakše
je igrati u Zagrebu, tu ste uigrani, kod kuće ste, oslobođeni ste
seljakanja i drugih tramakavanja. Međutim, jasno Vam je da je Split po
nogometnom značaju u najmanju ruku jednako važan kao Zagreb. Nadalje,
također je bjelodano (drugačije bi bila sramota i Vaša i ljudi u HNS-u)
da je doslovno nevjerojatna ta upornost u zaobilaženju Splita kao
domaćina najprije “vatrenih”, onda Bilić boysa.
Omjer između Zagreba i Splita po broju odigranih kvalifikacijskih
utakmica od 32:3, baš je strašan. Slično je bilo i u bivšoj
Jugoslaviji, u Beogradu su odigrane 34 takva susreta za svjetska i
europska prvenstva, u Zagrebu svega šest, te Splitu četiri, Sarajevu
tri, Novom Sadu i Titogradu po dvije, Ljubljani, Zenici, Skoplju i
Kosovskoj Mitrovici po jedna.
A i ti nastupi izvan Beograda uglavnom su bili minornog značenja,
tek da se zadovolje apetiti republika, pokrajina, pa i regija. Ono što
me posebno žesti jest to da reprezentacija Hrvatske stalno igra
utakmice za bodove u Zagrebu na ruglu od stadiona u Maksimiru. A Split
raspolaže, istina, pomalo oronulim, ali ipak jedinim pravim i još
uvijek najljepšim stadionom u Hrvatskoj.
HNS se u svojim akcijama naslanja na sponzore, što je i logično,
ali Vi, Markoviću, sa svojim ljudima, morate razmišljati i o dobrobiti
zajednice, pri čemu mislim na turističku privredu. Svi ti nastupi naše
reprezentacije u Zagrebu osigurali su prigodom značajnijih utakmica
golemi prihod našem glavnom gradu, u prvom redu na razini
hotelsko-ugostiteljskih usluga.
Doista, Zagreb i jest jedan od hrvatskih turističkih središta, ali
uz to bi se moralo voditi računa i o potrebama promidžbe jadranskih
destinacija kao pupka našeg turizma. Gostujuće reprezentacije u pravilu
prate brojne novinarske ekipe, koje neposredno izvješćuju i o gradovima
domaćinima, pa je to prigoda za sjajnu besplatnu propagandu.
Svojedobno, kad se Hrvatska prvi put plasirala na veliku scenu, na
finalni turnir prvenstva Europe 1996. u Englesku, sugerirao sam da
“vatreni” iz Hrvatske startaju iz Dubrovnika, metropole našeg turizma,
pravoj meki za Britance. I za kraj, predsjedniče HNS-a, Vaš izostanak s
ceremonijala postavljanja spomenika velikanu našeg nogometa Bernardu
Vukasu, genijalnom igraču Hajduka, ne može se ničim opravdati.
Baš bih volio znati kojeg ste to neodgodivog posla imali u
Švicarskoj, gdje ste navodno bili, umjesto da ste došli u Split.
Dopredsjednik Ivan Brleković, kao Vaš izaslanik, bez obzira što je iz
Vukasova rodnog kraja, nikako nije bio ni dobra, pa ni poželjna faca u
Splitu. Da, da, neizostavno, kao prvi čovjek hrvatskog nogometa, morali
ste se naći u Poljudu za naklon Vukasu, po mnogima, najvećem našem
nogometašu svih vremena, jedinog odlikovanog najvišim priznanjem od
svjetske nogometne organizacije FIFA.
,svakim golom je bliži prvom sastavu blackburna,ne treba ni pričati što to znači za hrvatski nogomet.
