Ustani bane Hrvatska te zove,zove…
Branko Tucak ušao je u svlačionicu i potražio me pogledom. U Francuskoj je bila rana jesen, nogometna momčad Metza pripremala se za nastavak prvenstva, čitava je momčad bila na okupu, pripremala se za uobičajeni trening. Tucak, kao mlad stručnjak, relativno je uspješno vodio Metzovu drugu momčad, posve se posvetio novom, trenerskom poslu, praktički nikad nije govorio o svojim igračkim danima u zagrebačkom Dinamu. Prvi trener Metza bio je Joel Miler. On je s Tucakom došao u svlačionicu prije treninga i rekao mi: - Aljoša, stigao ti je nekakav poziv za hrvatsku reprezentaciju - oglasio se Miler. – Što je to, kakva sada hrvatska reprezentacija? – u čudu je pitao Tucak, no meni je već bilo jasno o čemu je riječ. Ma, bilo je i njemu jasno, ali kao da me provjeravao. Prvi hrvatski izbornik Dražan Jerković poslao je pozive mnogim igračima za utakmicu protiv Sjedinjenih Američkih Država, 17. listopada te 1990. godine. Ja sam poziv dočekao sa silnim oduševljenjem. – Daj, što je to Aljoša, objasni mi – pitao je još jednom Tucak, dajući mi brzojav iz Hrvatskog nogometnog saveza. I dalje se igrao sa mnom. Pravio se da mu nije jasno što se sprema u Hrvatskom nogometnom savezu, u tim danima i vremenima same su riječi hrvatska reprezentacija izazivale iznenađenje, gotovo sablazan. Nekoliko godina kasnije, Branko Tucak je vodio momčad Hrvatskog dragovoljca u Prvoj hrvatskoj ligi. Kao što je njemu bio čudan prvi poziv za hrvatsku reprezentaciju, tako bi i meni bilo čudno da mi je netko u tom trenutku došapnuo da će Tucak u ne tako dalekoj budućnosti biti trener nekog Hrvatskog dragovoljca u nekoj Prvoj hrvatskoj ligi. Koliko god se to danas možda činilo patetičnim, ja sam zbog Jerkovićevog poziva bio silno ponosan i sretan. Hrvatska je država bila u nastajanju, ništa nije moglo zaustaviti povijest, pa tako ni prvi reprezentativni poziv. Kao što sudbina nije mogla spriječiti nastavak Tucakove trenerske karijere u Hrvatskom dragovoljcu. Vremena su se mijenjala, bili smo svjesni i zbog toga sretni. Još sam nešto u tom trenutku znao. Dobivši poziv za hrvatsku reprezentaciju i ja sam postajao istinski hrvatski dragovoljac. Što će se sve poslije događati s hrvatskom državom, nisam mogao ni slutiti. Kao što nisam mogao slutiti do kojih će se sportskih visina vinuti hrvatska nogometna vrsta koja se tih dana tek osnivala na nevjerojatno entuzijastičan način. Kada se svega toga prisjetim, preplave me toplina i dragost. Sve je tada počelo. U jesen 1990.


Dosjetio sam se - napravit ću po svome
No, nije se sve razvijalo baš skladno. S tim komadićem papira iz Hrvatskog nogometnog saveza započeli su i problemi s mojim tadašnjim klubom. Jest, poziv je za reprezentaciju, no tko će me pustiti da igram za reprezentaciju koje uopće nema na Uefinoj listi!? Pa nisu u mom klubu ludi da ne znaju kako je riječ o revijalnom, da ne kažem revijalno-prijateljskom dvoboju. Da sam dobio poziv za igranje službene utakmice za tadašnju reprezentaciju Jugoslavije, uopće ne bi bilo problema, Uefina pravila nalažu da se igrač pusti na odigravanje utakmice za svoju službenu reprezentaciju. Kako objasniti Francuzima da je meni ovaj poziv važniji od bilo kojeg službenog poziva Jugoslavenskog nogometnog saveza? Odmah sam se dosjetio: što bih im uopće objašnjavao, napravit ću po svome, neće ni primijetiti da me nije bilo. Doći ću u Zagreb, odigrati utakmicu i isti dan se vratiti. Valjda ima nekakva veza kojom bih sve u jedan dan obavio, nadao sam se. Jedan propušten trening će mi oprostiti. Igrao sam tada odlično, poslodavci su bili zadovoljni. Ne, ne bi trebalo biti razloga za bilo kakvu kaznu. Poziv sam dobio petnaestak dana prije utakmice. Dakako, u sljedeća dva tjedna stalno sam bio na telefonu. I inače mi je telefon bio najbolji prijatelj, no sada sam s Hrvatskom pričao mnogo, mnogo češće. Zanimalo me u kakvom će se ugođaju odigrati ta prva utakmica, što to znači, kakve su reakcije iz Fudbalskog saveza Jugoslavije. Mojih pitanja je bilo previše, odgovora mnogo, i određenih i neodređenih. Zacijelo je svatko odgovarao prema svojim željama. Pričao sam sa Zorislavom Srebrićem, on nas je kasnijih godina uvijek zvao, raspitivao se za zdravlje, sređivao avionske karte. Od njega sam saznao i koji će igrači biti na raspolaganju Dražanu Jerkoviću za premijernu hrvatsku utakmicu protiv Amerikanaca. U jednom od bezbrojnih razgovora sa Srebrićem saznao sam da će izbornik Dražan Jerković pod hrvatske boje, prvi put u povijesti, pozvati Ladića, Mlinarića, Ivana Cvjetkovića, Vulića, Kranjčara, Čelića, Dražića… I mene, eto… Znao sam i to da su mnogi igrači otkazivali dolazak, neki zbog političkih opredijeljenja, neki zbog zauzetosti klubova što je opet bilo uvjetovano političkom pozadinom nastupa hrvatskih nogometaša. Istog dana, 17. listopada 1990. godine, mlada reprezentacija Jugoslavije igrala je kvalifikacijsku utakmicu za prvenstvo Europe u Rusiji, a najbolji igrači te mlade jugoslavenske vrste bili su Zvonimir Boban, Alen Boškić, Robert Jarni i Davor Šuker. Dakako, oni nisu mogli biti u Zagrebu, no znam da su blagonaklono gledali tu utakmicu. Toliko smo puta o tome kasnije pričali. Znam, dobro znam da su mi zavidjeli. Ta, igrao sam prvu utakmicu za Hrvatsku… 


Nešto bi se moglo izvesti…
Srebrić mi je rekao da su u Beogradu poludjeli na samu ideju međunarodne utakmice. Bilo je jasno da će s tom utakmicom biti problema. Čak sam se bojao da se dvoboj s Amerikancima ne otkaže. Istinski sam se bojao, a svoj sam strah temeljio na svakodnevnim informacijama od Srebrića, koji je uvijek sve znao, do najsitnijih detalja. Strah je bio tim veći što sam znao kakvih bi problema mogao imati sa svojim klubom. Odlučio sam se obratiti predsjedniku kluba, Carlu Molinariju. – Ne dolazi u obzir. Nemam ništa protiv Hrvatske, protiv tvog zanosa, ali ti bi trebao u Zagrebu igrati 17. listopada, a mi 21. igramo bitnu utakmicu protiv Montepelliera.ne, ne i ne – rekao mi je Molinari. – Ali – nastavio sam ja. – Cijeli život neću moći prežaliti tu utakmicu. – Ni ja tebe ako ne budeš igrao protiv Montepelliera – bio je neumoljv predsjednik. Izlazio sam iz njegova ureda kada mi je dobacio. – Da postoji mogućnost izravnog leta Zagreb – Metz, ja bih te Aljoša pustio. Ovako te ne bi bilo nekoliko dana. Ne, ne mogu. Dakle, ipak je postojala mogućnost da me pusti. Samo se moram vratiti isti dan. I ja sam mislio da bih mogao naći dobru vezu za Zagreb, ali očito je nema, moj se predsjednik već raspitao. No nešto bi se moglo izvesti… Odlučio sam kapitalizirati svoj ugled u Metzu. Tih su se dana na sportskim stranicama francuskih tiskovina kočoperili naslovi “Mač i mozak Metza“, “Asanović preporodio Metz“, “Asanović najbolja investicija Metza posljednih godina“. Bio sam prvi strijelac sastava, na 12 utakmica u toj sezoni postgao sam sedam zgoditaka. Valjda su mi u Metzu mogli učiniti uslugu. Odlučio sam se boriti do kraja, čak i po cijenu incidenta. Kako je sa mnom u Metzu bio i Dragoljub Brnović, Crnogorac koji je u francuski klub stigao iz Budućnosti, često sam se družio s njim. On je nastupao za reprezentaciju Jugoslavije na Svjetskom prvenstvu te godine u Italiji. Dobivši poziv, čak sam ga pitao hoće li on sa mnom u Zagreb na tu utakmicu. Odbio je, naravno. No nikad mi nije uputio ni riječ prijekora. Koliko god u Jugoslaviji bilo otpora prema toj utakmici, ja od Brnovića nisam doživio ni najmanje neugodnosti. Pričajući sa Srebrićem, saznao sam mnogo pojedinosti o organizaciji utakmice u Zagrebu. Kako se sve organiziralo u velikoj brzini, čuo sam kasnije, netko je u Hrvatskom nogometnom savezu rekao da sam ja možda Srbin pa se neću odazvati pozivu u hrvatsku vrstu. U jednom od posljednih kontakata sa Srebrićem prije utakmice zavapio sam: - Srebrni, ja ne znam kako ću doći u Zagreb, predsjednik me pušta samo na jedan dan. Srebrićeva odgovora nije bilo. I on je zapomagao: - Kako ćemo, Bože dragi, sastaviti momčad. Zar me već prekrižio? Povjerio sam se Tucaku, a on mi je predložio. – pitajmo predsjednika Molinarija. On može angažirati avion na jedan dan.


Molinari mi je dao avion!
Krenuo sam opet Molinariju. Znao je da ću doći, bio je uistinu tolerantan čovjek. – Evo dat ću ti svoj mali avion. Neka te odveze, odigraj jedno poluvrijeme i vrati se do ponoći. Znaš da dva dana kasnije igramo protiv Montepelliera. Rekao je do ponoći stoga što u Francuskoj zrakoplovne luke ne dopuštaju slijetanje malih aviona nakon 24 sata. Ali, i to što je rekao meni je bilo dosta. I previše. Stigao je i 17. listopad. Čekao me mali zrakoplov koji me do Zagreba vozio više od tri sata. Sve je bilo dogovoreno do pojedinosti. Ja sam u Francuskoj trebao biti do ponoći. Nakon ugodnog leta, u ranim popodnevnim satima bio sam u Zagrebu. U restoranu zagrebačke zračne luke dočekala me glazba, iz zvučnika se orilo “Ustani bane“. Dočekalo me vozilo Hrvatskog nogometnog saveza koje je jurnulo prema Intercontinentalu, zagrebačkom hotelu koji je toliko puta kasnije bio dom hrvatskih nogometnih reprezentativaca. Jasno da sam na zagrebačkom aerodromu odmah kupio sve novine. Imalo se što pročitati. Tako sam samo u pola sata uokvirio dojam o spektaklu koji se priređuje u Maksimiru. Odmah sam osjetio tremu. Hrvatska sportska javnost grozničavo je iščekivala premijerni nastup svoje reprezentacije. Gutao sam novinska slova. Toliko toga sam doznao u 45 minuta, od aerodroma do središta Zagreba. Kako su uopće Amerikanci dovedeni u Zagreb? Nije bilo lako za premijerni nastup naše vrste doći do ugledne nogometne vrste. Pa Hrvatska nije ni postojala kao država, to je bio najveći problem. Drugi problem bila je cijena. Amerikanci su pristali, jer bili su na europskoj turneji. No taj su pristanak naplatili sa 90.000 dolara. Prije utakmice protiv Hrvatske Amerikanci su gostovali u Poljskoj i pobijedili sa 3-1. Čitao sam kako je Jerković odaslao pozive na sve strane, da bi na kraju skupio 14 igrača: Zlatka Kranjčara, Dražena Ladića, Vladu Kasala, Sašu Peršona, Tončija Gabrića, Zorana Vulića, Darka Dražića, Marka Mlinarića, Ivana Cvjetkovića, Kujtima Shalu, Mladena Mladenovića, Gregora Židana, Dragu Čelića i mene. Ne moram ponavljati da ih je bilo pozvano daleko više. Čitao sam Srebrićevu izjavu: - Nje nam lako, jer naši inozemci nemaju u ugovornim obvezama klauzulu da ih se pusti na takvu utakmicu. Sve je ovisilo o dobroj volji klupskih uprava i trenera.


Tuđmanova poruka Savezu
Dan prije utakmice Srebrić je hrabro novinarima rekao da još nije siguran tko će biti u hrvatskoj reprezentaciji. Za mene isto nije mogao biti siguran., iako sam najavio dolazak. Svašta se moglo ispriječiti. Izbornik Dražan Jerković pak nije bio zabrinut. – Meni je veoma žao što nismo mogli računati na naše najbolje igrače. No moja momčad bit će dovoljno snažna i sposobna da protiv neugodnog protivnika izvuče pozitivan rezultat. Vidio sam u novinama i poruku predsjednika Republike Hrvatske, dr. Franje Tuđmana.

Nogometnom Savezu Hrvatske
Štovana gospodo,
Ispunjava me zadovoljstvom činjenica da će se 17. listopada odigrati međudržavna nogometna utakmica između izabranih sastava Republike Hrvatske i Sjedinjenih Američkih država. To je nastavak međudržavnog nastupa reprezentacije Hrvatske koja je svoju posljednu međudržavnu utakmicu odigrala daleke 1956. godine. Uvjeren sam da je ova utakmica nastavak tradicije i početak intezivnih međudržavnih nastupa reprezentacije Hrvatske pa se s toga, s osobitim zadovoljstvom, prihvaćam pokroviteljstva nad ovom značajnom sportskom manifestacijom koja svakako pridonosi međudržavnom ugledu naše drage domovine – Republike Hrvatske. Uz srdačan pozdrav, predsjednik Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman.

Vidio sam da je za utakmicu priređen i poseban program. Angažiran je i redatelj Ivo Vrdoljak, koji je spremio i pravi protokol. – Pa to će biti prava glamurozna predstava – shvatio sam. Došao sam do Interkontija i odmah se susreo s Draženom jerkovićem. – Hvala što si došao Aljoša – rekao mi je. – Požuri, nemamo mnogo vremena. Odmah smo krenuli autobusom do stadiona. Ja za odmor nisam imao vremena. Ostali su mi rekli da su imali samo jedan trening. Sve sam igrače otprije poznavao, s nekima sam igrao, potiv nekih igrao, s ostalima se družio u nogometnim krugovima. Bili smo klapa čim smo se susreli, iako se prije toga mjesecima, a s nekima i godinama, nisam viđao. Bio je tu i Cico, Zlatko Kranjčar. Imao je već 34 godine i razmišljao je o kraju karijere. Ponosno mi je rekao kako o ljepšem oproštaju od zagrebačke publike nije mogao ni sanjati. “Ja u hrvatskom dresu pred svojim purgerima, fenomenalno, kaj ne?“ Bila je organizirana i konferencija za novinare dan prije. Draža Jerković bio je duhovit. – Dosta mi je 14 igrača. Svi će igrati. Ne, ne odjednom dragi novinari. Očekujem veliku podršku gledatelja. – rekao je još Draža. Istina, već na putu do stadiona vidjeli smo kolone ljudi s hrvatskim zastavama. Zanimanje je bilo veliko. Mnogi su Dalmatinci, kasnije sam doznao, produžili boravak u Zagrebu gdje su došli kako bi uveličali otkrivanje spomenika banu Jelačiću, onda su to spojili s utakmicom Dinamo-Hajduk 14. listopada, da bi sve završili slavljem na prvoj utakmici hrvatske reprezentacije. Tada se Hrvatskom nije lako putovalo. Balvan-revolucija već je bila u punom zamahu, od Splita do Zagreba se okolo i naokolo putovalo desetak i više sati. 


Oko nas – erupcija
Došavši na stadion svi smo već bili opčinjeni atmosferom. Ne samo mi igrači, nego i čitav stručni stožer predvođen Dražom Jerkovićem. Uz njega su tu bili još treneri Josip Skoblar, Zdenko Kobeščak, Vladimir Lukarić, Ivica Grnja, liječnik Tugomir Krmpotić, fizioterapeuti Josip Čačković i Ante Donadić i ekonom Nikola Marković. Jasno, kao i uvijek nezaobilazni je bio tehnički direktor Zorislav Srebrić. Svima su nam oči bile velike, bio je to jasan znak uzbuđenja. – Kažem vam, svi ćete igrati – rekao je prije početka izbornik Jerković. – Postava koju sam složio može igrati napadački. Svatko igra otprilike na svojoj prirodnoj poziciji. Niste trenirali zajedno i to može biti vaša prednost, dajte mašti na volju. Igrajte za ljude na tribinama koji vas silno vole, ovo je povijesni trenutak i budite na visini zadatka. Sa mnom je bilo dogovoreno da izađem nakon prvog poluvremena. Morao sam biti u Francuskoj do ponoći. Ja sam bio zadužen za veznu liniju, zajedno s Kranjčarom i Mlinarićem. Obojica su prave, i igračke i ljudske veličine. Odigrali smo tu utakmicu kao da igramo 10 godina zajedno. Kakvu meku nogu ima taj Mlinarić, kakvim je idejama raspolagao Kranjčar… Nakon Jerkovićevih riječi izašli smo na travnjak. A oko nas – erupcija. Nakon uzvika “Hrvatska. Hrvatska“, koji su trajali nekoliko minuta, jednostavno smo se oduzeli. Uplašio sam se u trenutku ako ćemo igrati, ukočili smo se od razmišljanja u kakvom događaju sudjelujemo. Međutim, što je publika više skandirala, to smo se mi više opuštali. Već se zagrijavanje pretvorilo u pravi spektakl, na svaki naš udarac prema golu ljudi su na prepunim tribinama uzdisali, kao da je riječ o pravoj šansi u zadnjim minutama utakmice. Izvikivali su naša imena, nije bilo šanse da nakon prvog sučevog zvižduka ne poletimo. Petnaestak minuta prije utakmice krenuli smo u svlačionice skinuti trenirke i pripremiti se za susret. Sjedili smo u svlačionici i slušali kako stadion pjeva s Tomislavom Ivčićem. “Ustani bane, Hrvatska te zove, zove, ustani bane Jelačiću…“. Golem zbor, 30.000 ljudi pjevalo je pjesmu koja se tih dana pjevala u cijeloj Hrvatskoj. Našem uzbuđenju nije bilo kraja. Već smo bili u zanosu, a utakmica nije ni počela. – Satrat ćemo ih – tiho je rekao Zoran Vulić koji je, kao i svi mi, proživljavao euforiju na tribinama. Nakon Tomislava Ivčića pjevao je Krunoslav Cigoj. Publika je također prihvatila njegovu pjesmu, a takvi navijači rijetko gostuju na stadionu. Cigoj je izveo pjesmu “Zemljo moja“. Čuli su se i Dubrovački trubaduri, a u trenutku kad smo izlazili na travnjak iza talijanskog suca Coppotellija na terenu na terenu su još stajali članovi viteškog alkarskog društva iz Sinja, njih više od stotinu. I njih su gledatelji burno pozdravili, a alkari su se osjećali kao i mi nogometaši, veoma uzbuđeno. Zajedno s alkarima bili su na tartan stazi i članovi Hrvatskog kulturno-umjetničkog društva “Petar Zrinski“ iz Vrbovca, folklorni ansambl Ivo Lozica iz Lumbarde na Korčuli, primijetio sam i Cumpaniju iz Blata na Korčuli. Kakav zanos, kakva sreća, kakvo uzbuđenje. Suze su mi poletjele na oči. Svi smo, pomalo skriveni na terenu, proživljavali nacionalni zanos koji je okupao naše duše. Uostalom, zato smo i bili tu, da za Hrvatsku odigramo prvu utakmicu. Koja će se morati upamtiti. Pomislio sam tada, “bez obzira na rezultat, već je i ovo za pamćenje“.


“Majko moja, što je ovo“
Neposredno prije početka utakmice čuo sam Ivana Cvjetkovića kako govori: - Majko moja, što je ovo? U ovakvoj atmosferi nikad nisam igrao. U tom trenutku službeni je spiker objavio da na stadion ulazi predsjednik Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman. Svi kao da su poludjeli od sreće, maksimirski stadionski div savijao se pod poklicima “Franjo, Franjo“. Na terenu je stajao Antun Vrdoljak, tada potpredsjednik Republike Hrvatske, kasnije poznatiji kao direktor televizije i predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora. On je još jednom najavio Tuđmanov dolazak. – Dame i gospodo, dragi prijatelji nogometa, dragi Zagrepčani, dragi Hrvati, dragi građani Republike Hrvatske, dozvolite mi da u ime pokrovitelja ove značajne i velike utakmice reprezentacije Republike Hrvatske pozdravim predsjednika, doktora Franju Tuđmana. Počeo je urnebes. Trajalo je to pet minuta, utakmica je već počela, a ljudi su vikali, s jedne tribine “Franjo, Franjo“, s druge “Hrvatska, Hrvatska“. Mi smo to čuli u ehu, “Franjo, Hrvatska, Franjo, Hrvatska“. Krenuli smo silovito i valjda zbog prevelikog uzbuđenja napravili nekoliko oštrih prekršaja. Srećom, talijanski sudac je vidio u kakvom smo stanju i sve nam je oprostio. Nisu se ni Amerikanci ljutili. Amerikanci su, inače, u Zagreb doveli miješanu reprezentaciju igrača koji su nekoliko mjeseci prije nastupili na Svjetskom prvenstvu u Italiji, te novih nada. Svi su igrali solidno. Od poznatijih imena tu je bio vratar Meola, branič Balboa, Harkes, Murray i Vermes. Vrlo nezgodna momčad, pogotovo za nas koji smo se prvi put okupili u ovakvoj postavi. Atmosfera na stadionu na dobru je igru nekako najviše potaknula Marka Mlinarića, mog kolegu na sredini terena koji je Amerikance miješao poput kompota. S takvim Mlinarićem ne možemo izgubiti, bio sam uvjeren, svojim raspoloženjem potaknuo me na dodatno trčanje, svjestan da ćemo tako napraviti prednost na sredini terena. Negdje u 15. minuti Mlinarić je srušen blizu kaznenog prostora, s desne strane. Prišao sam lopti. Svi su se sjatili u kazneni prostor gostiju. Uspio sam nabaciti točnu loptu na glavu Saše Peršona, koji je trkom iz obrane krenuo u napad. Visoko je skočio, tukao glavom, mislio sam da je postigao zgoditak, publika je reagirala gromoglasno, no lopta je zapravo prošla dva-tri centimetra od vratnice. Dobro je, dobro je počelo. Ni Amerikanci nam nisu ostajali dužni, izigrali su našu obranu u istoj minuti, Eichmnn je bio u prigodi, Vulić se bacio kao lav, odnio i Eichmanna i loptu. Na svaki naš napad Amerikanci su znali odgovoriti. Vidjeli smo da imamo posla s dobrom momčadi pa se nismo bezrezervno posvetili napadu. Amerikanci su nam još dva puta zaprijetili, iz slobodnog udarca jednom je tukao Murray, lopta me u živom zidu pogodila i odletjela u polje, a drugi je put Vermes petljao blizu Gabrića, ali svi drugi su bili pokriveni, tako da je on šutirao iz relativno nepovoljne pozicije.


Jesam, baš sam sretan
Publika je u jednom trenutku opet počela pjevati “Ustani bane…“, a mi smo opet krenuli kao ban na Mađare. Dražića su Amerikanci opkolili na sredini terena, činilo se da će izgubiti loptu, zapravo već ju je izgubio, no onda se on bacio u noge Harkesu i gurnuo loptu do Mlinarića. Bivša “Dinamova“ desetka zatrčala se driblinzima prema američkom kaznenom prostoru, u stopu ga je pratio Kranjčar i tražio loptu. No Amerikanci su uspjeli pokriti Kranjčara. Potom je Mlinarić izveo pravu genijalnost, svi su mislili da će tući ravno na Meolina vrata. Ne, on je loptu ubacio na desetak metara ispred Meole na drugu stranu. A tu sam bio ja. Iz prve sam opalio, nisam ni gledao gdje stoji vratar. Nisam vidio ulazi li lopta u mrežu, nisam vidio ništa. Tek sam osjetio bol, bit će da su mi popucali bubnjići. Po tome sam znao da sam postigao zgoditak. Kakav je to urlik sreće bio na maksimirskom stadionu. Nije bilo čovjeka koji iz svega glasa nije viknuo kad je pao zgoditak. Na mene su svi skočili, ležao sam na travi ispod desetaka tijela. Publika je urnebesno vikala, a ja sam pomislio da je na stadionu nešto eksplodiralo. Tisuće petardi, raketa, baklji, dimnih bombi stvorilo je dugotrajnu detonaciju, pucanje nije prestajalo minutama. Mi smo se već ustali s travnjaka, rasporedili se po svom dijelom igrališta, a stadion se prolamao od pucnjave. Jadni Amerikanci stajali su svi zajedno u krugu dva metra, iza centra, strahujući što će se dogoditi. Sudac, srećom da je bio Talijan, jer to je kod njih uobičajeno, doista je razumio o čemu se radi, uredno je pričekao tri minute da se gledatelji smire i da znak za nastavak utakmice. Cijeli je stadion bio u dimu, Amerikanci su krenuli s centra, a ja sam počeo razmišljati. Do tada nisam mogao. Ja, ja sam dao prvi gol za Hrvatsku. Znam, čekaju me nekakve nagrade, umjetnička slika, čestitke, priznanja. Sve je to u redu, ali to mi do tada nije bitno. Postigao sam prvi gol za Hrvatsku, za 100, 1000 godina u svim almanasima pisat će “Asanović, prvi gol za Hrvatsku“. Moje je razmišljanje bilo patetično, no ja od toga nisam mogao pobjeći. Baš sam sretan, razmišljao sam. Kad se samo sjetim koliko je malo nedostajalo da ne dođem na ovu utakmicu. Stadion je gorio. Opet je narod pjevao o banu Jelačiću. Pogledao sam semafor. HRVATSKA – SAD 1-0 
STRIJELAC: Asanović (29)
Tek što su Amerikanci krenuli s centra, Ivan Cvjetković, kojeg su svi zvali Tarzan, dobacio mi je: Baš si sretan Aljoša. I jesam, odgovorio sam. Za koju minutu, on će biti sretan isto kao i ja. Nisu dugo Amerikanci zadržali loptu, mi smo bili kao osice. Opet je akciju započeo fenomenalni Mlinarić. Nanizao je trojicu Amerikanaca, odigrao dupli pas s Ivanom Cvjetkovićem. Kada je Tarzan ostao u prilici, nitko više oko njega nije postojao, udario je loptu iz sve snage i zabio je iza Meolinih leđa. Promatrao sam ga – i on je bio u transu kao i ja nekoliko minuta prije. Svi smo se bacili na njega, narod je još bučnije proslavljao pogodak. Jedino je pucnjava bila manja. Potrošili su se sve nakon mog pogotka, valjda. Čekao sam Cvjetkovića da mu kažem nešto o sreći. Na semaforu je stajalo: 2-0 STRIJELCI: Asanović (29), Cvjetković (34). Kada se utakmica malo smirila, pred kraj poluvremena, uspio sam doći blizu Cvjetkovića i reći mu: Ti meni o sreći. Nije me razumio, ili me nije čuo. Vidio sam samo njegov osmijeh. Nije mu silazio s lica ni za odmora, u svlačionici. Do kraja poluvremena i mi smo se pribrali. Ali, osjećali smo se i umorno. Dali smo sve od sebe u tridesetak minuta, sada bismo poluvrijeme trebali privesti kaju na uigranost,a uigrani nismo bili. Ipak, gledao sam, shvaćao sam u tim trenucima, u toj je momčadi pregršt znalaca. Što je stvarao Kranjčar kada smo posustajali! Mogao bi pokraj petorice suparnika držati loptu jednu minutu. Vulić je u obrani bio savršen. Kada bi lopta došla do Mlinarića, svi bi Amerikanci u hipu otrčali u obranu. Makar, Mlinka nije ni krenuo u napad. Kasalo se borio poput lava, Čelić je kosio i gradio, Shala je mnogo puta pretrčao cijelo igralište na krilu, Peršon se nosio s tjelesno jačim Amerima,a svesrdno mu je pomagao Dražić. Kada bi Amerikanci i uspjeli sve njih proći, dočekao bi ih Dražen Ladić, koji će kasnije ući u legendu. Zajedno smo za reprezentaciju od tog dana igrali punih 10 godina. Ladić je lopte lovio u posebnim paradama, uveseljavajući već razgaljeno gledalište.


Mogu li igrati još 15 minuta?
Došlo je poluvrijeme, a mi smo se na putu do svlačionice grlili kao da je utakmica gotova. Ma, bili smo presretni što smo uspjeli napraviti ovakvu predstavu već u prvih 45 minuta. Sjeli smo na klupu svlačionice. Vani se sve treslo. Na posebno izrađenoj pozornici kod južne tribine, blizu svlačionice, pjevalo je Prljavo kazalište. I to “Ružu Hrvatsku“, pjesmu koja je te godine bila popularna kao i hrvatska himna. Zapravo, to je te godine i bila naša neslužbena himna. Opet smo padali u zanos. Nakon dvije minute ušao je izbornik Draža Jerković. Svaka čast. Svi ste bili super. Aljoša, ti moraš van, tebi ide avion, rekao mi je. Ulovila me tuga. Hajde, imam još malo vremena, računao sam. Mogu li igrati još petnaestak minuta? Hoćeš li imati problema? Ne, nikakvih, stižem sve na vrijeme. Dobro,a li budi pripravan za brzu izmjenu, završio je dijalog Draža. Trebali su ući još Gabrić, Slovenac Židan i Mladenović. Jerković je svima obećao nastup u ovoj utakmici. I red je da bude tako. Nismo mnogo dogovarali taktiku, odlučili smo se malo, samo malo povući kako bismo Amerikance privukli naprijed i sebi otvorili prostor za protunapade. Izbornikova pametna ideja – nismo bili uigrani, svi smo došli iz svojih klubova, relativno umorni. Što imamo riskirati? Vodimo sa 2-0 protiv reprezentacije koja je na Svjetskom prvenstvu izborila četvrtfinale. U drugome poluvremenu bili smo dosta mirniji, no kontrolirali smo situaciju u svakom trenutku. Na našem putu do pobjede pomagali su nam navijači koji nam ni sekunde nisu prestajali davati potporu. I oni su nas razumjeli. Imali su Amerikanci šansi, ali Ladić je bio na visini zadatka, nije se dao smesti. Tako smo se s njim osjećali sigurni. Jednom nas je i vratnica spasila, tukao je Vermes. I došao je taj trenutak. Morao sam izaći. Vidio sam kod naše klupe pločicu s brojem 10. taj broj sam nosio na prvoj utakmici, na dresu posebno izrađenom za tu priliku, s malim crveno-bijelim hrvatskim poljima na kojima se kočoperio hrvatski grb s još većim, istim poljima. Bila je to veoma lijepa, zaista prigodna kreacija Mladena Šuteja. Danas taj dres ima povijesnu vrijednost i ne sumnjam da ga svatko od nas 14-orice posebno čuva. Izlazio sam s travnjaka, a navijači su mi priredili ovacije. Umjesto na mene na teren je ušao Mladenović. Dali smo si ruke. Tako bih rado dočekao kraj utakmice, ali nisam mogao. Nisam imao vremena ni za tuširanje. Obukao sam se, kombi me već čekao. Ipak sam pitao Jerkovića mogu li još malo. Nije mi odgovorio. Znao je da moram poći. Da mi je tada netko rekao da ću za točno 10 godina na tom istom mjestu, u istoj minuti utakmice sa svjetskim prvacima Francuzima, izaći s terena i odlučiti zauvijek napustiti reprezentaciju, ne bih vjerovao. Kao prvo, ne bih vjerovao da ću igrati 10 godina u hrvatskoj reprezentaciji, tada nismo mogli ni pretpostaviti da će zaživjeti ufanje hrvatskog naroda u samostalnu državu. Drugo, nisam tada mogao ni slutiti da će me navijači izviždati nakon što sam, u tih 10 godina, odigrao gotovo sve reprezentativne utakmice, nakon što sam s tim istim navijačima slavio uspjehe na Europskom prvenstvu 1996. u Engleskoj, na Svjetskom prvenstvu dvije godine kasnije u Francuskoj, kada smo zamalo postali i svjetski prvaci. Istina, osvojili smo “samo“ treće mjesto, ali smo svjetske prvake Francuze držali u matu punu minutu. Zbog prevelikog slavlja, dopustili smo im povratak u igru. 


Oproštaj na istome mjestu
Na istom mjestu na kojem sam napustio prvu utakmicu hrvatske reprezentacije, 17. listopada 1990. godine, napustio sam i reprezentaciju, 10 godina kasnije, 4. svibnja 2000. godine. Igrali smo te 2000. baš protiv aktualnih svjetskih prvaka, istih onih Francuza koji će uskoro postati i europskim prvacima. Istina, gubili smo 0-2, a navikli smo navijače na najviše domete i očito su bili ljutiti. Zbog ozljede sam imao slabiji nastup, skupilo se i godina na leđima, iskustvo mi je govorilo da je vrijeme za odlazak. Napustio sam reprezentaciju. U trenutku konačnog napuštanja reprezentacije nisam uvidio simboliku tog čina. Izlazio sam na istom mjestu gdje sam prije 10 godina postigao prvi gol i tako otvorio stranice povijesti “vatrenih“, kako su nas navijači potom prozvali… Sjeo sam u kombi, Hrvatska je protiv Amerike, u svom prvom nastupu, još vodila sa 2-0. krenuli smo prema aerodromu. Čekao me mali francuski dvomotorac, koji me do ponoći morao prebaciti u Metz. Vozač je uključio radio, u prijenosu se dalo naslutiti da ne igramo dobro kao u prvome poluvremenu. No bilo je jasno da pobjeda neće doći u pitanje. Čuo sam da je moja alternacija Mladenović pogodio prečku udarcem izdaleka, radijski je reporter vikao da Kranjčar tuče iz svih pozicija. Ladića je zamijenio Gabrić, a umjesto Peršona ušao je Židan. Tako su u toj povijesnoj utakmici zaigrali svi – 14 komandosa za prvi zadatak. Ipak smo primili gol, Dayak je iskoristio umor naše obrane i prevario Gabrića. Hoće li pobjeda doći u pitanje? Ne, ni u kojem slučaju. Amerikanci više nisu došli ni blizu Gabrića, naši su majstori sakrili loptu i svoj umor i s pjesmom navijača “još Hrvatska mi propala“ dočekali kraj utakmice. I ja sam odahnuo, negdje na zagrebačkoj zaobilaznici, na putu do aerodroma. Stigao sam još u izravnom prijenosu čuti i konferenciju za novinare. Bilo mi je ugodno slušati, izbornik Draža Jerković je vrlo lijepo govorio o meni. Ja vam ne mogu puno toga reći, toliko sam sretan i uzbuđen. Jednostavno mi ne ostaje riječi. Hvala svima što je došlo do ove utakmice, hvala i menadžeru Opačku koji nam je puno pomogao. Ovo je, po meni, pobjeda Hrvatske i pobjeda svih onih koji žive u Hrvatskoj i vole Hrvatsku. Moje je gledanje takvo, iako mi politika u mom životu nikad nije bila u prvom planu. Ali, sada je praktički nemoguće izbjeći taj spoj. U svim svojim igračima vidio sam do kraja probuđen nacionalni ponos. Gledajte, Asanović me molio da igra do svršetka utakmice, iako je morao ići, čekao ga je avion. Sada je negdje na putu do aerodroma, ako ne već u avionu. Još sam bio u kombiju. Ako me pitate tko je bio najbolji – pričao je dalje Jerković – nema tu najboljeg. Svi su bili kao jedan, združeni u jurišu na zajednički cilj. Svi puni iskustva, relativno spremni i borbeni. Ova reprezentacija bi bila još bolja da smo mogli računati na Bobana, Šukera, Bokšića, Jarnija i Panadića, koji su s mladom reprezentacijom u Jugoslaviji. To bi onda bilo divno gledati, oni su velika perspektiva našeg nogometa – bio je u pravu Jerković. Oni su poslije dali veliki doprinos našoj reprezentaciji. Za kraj je Jerković istaknuo i ovo: - Nije nam bilo lako protiv Amerikanaca. Malo nam je bilo neugodno poslije Aljošinog izlaska. Ali, i da nije morao ići, ja bih dao priliku svim igračima. Kome bih ja mogao uskratiti takvu zadovoljštinu. Nisam samo izbornik, smatram se dobrim čovjekom, bar tako mislim. Nisam nikome imao priliku i pravo uskratiti igranje u majici s hrvatskim grbom. I američki izbornik Bob Gansler naglasio je moj učinak. – Igrali smo protiv jake momčadi. U Poljskoj smo pobijedili, ovdje izgubili. Dakle, ako me pitate tko je bio bolji, Poljska ili Hrvatska, prosudite sami. Prvo poluvrijeme bili smo loši, satjerani smo u mišju rupu. U drugome smo se oporavili. Tko mi se svidio u Hrvata? Čekajte da pogledam u zapisnik, zapamtio sam ih po brojevima. Evo, broj 10, to je Asanović, zatim broj 8, Kranjčar i broj 5 Kasalo, to su pravi igrači. Zaboravio je Mlinarića, pomislih. – Oni su držali igru, dirigirali, vidi se da su ne samo talentirani nego i rutinirani. Nama je najviše nedostajao Ramos. Znate koliko. Pa, onoliko koliko bi vama nedostajala desetka, onaj Asanović.


Zlatko Kranjčar, prorok
Uh, što je lijepo tako slušati o sebi. Već smo bili blizu aerodroma. Potom su na red došle izjave igrača. Slušao sam, već sam vidio svjetla aerodroma. – Sretan sam što sam nastupio za reprezentaciju Hrvatske. Ovu selekciju narod je već na prvoj utakmici oduševljeno prihvatio. Hrvati su pokazali da su sjajni domaćini i vjerujem da ćemo u sljedećim nastupima za reprezentaciju Hrvatske nastaviti s pobjedama, govorio je Dražan Ladić. Vlado Kasalo u mikrofon je govorio uzbuđenim glasom: - Igrao sam ozlijeđen, ali mislim da nije bilo loše. U tri godine igranja u Dinamu nisam doživio ovako krasan ambijent, nikad mi nije bilo ovako lijepo. Prvo poluvrijeme igrali smo izvrsno, u drugome smo pali, što je s obzirom na okolnosti, posve razumljivo. Ova reprezentacija Hrvatske spremna je za velika djela, možemo se ravnopravno nositi sa svim europskim i svjetskim selekcijama. Zlatko Kranjčar rekao je jednu veliku istinu, iako su ju se tada mnogi smijali. – Ovo je veličanstveno. Presretan sam zbog poziva u reprezentaciju Hrvatske. Odlično smo igrali, jaki smo. Pazite sad, ja sam uvjeren da će međunarodna nogometna organizacija priznati Hrvatsku i da je ova utakmica početak ostvarenja tog cilja. Mi ćemo biti jaka i uspješna reprezentacija, osvajat ćemo medalje na svjetskim prvenstvima. Da, tada je to Kranjčar rekao. Zlatko Kranjčar, prorok. Reporteri su sekundu vratili američkom izborniku Bobu Gansleru. – Ovo mi je drugi posjet vašem gradu, bio sam u Zagrebu na Univerzijadi prije tri godine. Već onda sam bio impresioniran, sada sam i više. Ovdje je vrlo sretna i vesela atmosfera. Publika me podsjećala na južnoameričku, to je vatrena atmosfera. Ne, nije nam smetala, ali shvatite nas, nismo na to navikli. Želim vam sreću, da ostavrite ono što i želite. Draža Jerković zavukao je onima koji nsiu rado prihvatili osnutak hrvatske reprezentacije. Novinarima je rekao: - Žao mi je što ovdje na konferenciji za novinare nema vaših kolega, dopisnika iz beogradskih redakcija. Uvijek su ovdje, psolije svake utakmice. Zašto su sad ovaj sastanak bojkotirali? Koliko mi je krivo, tolko mi je i drago. Bar znamo kakvo im je lice. Eto, to im treba reći. Izlazio sam iz kombija slušajući Amerikanca Vermesa: - Čini mi se da svaki hrvatski igrač ima sposbnost i moć sam uzeti loptu i sve prijeći, od jednog do drugog vratara. Vidim da smo igrali protiv nogometnih umjetnika. Brzo sam prošao carinku kontrolu. Zadnje što sam čuo na radiju bio je rezultat mladih, utakmica reprezentacije Sovjetskog Saveza i Jugoslavije u Moskvi. Jugoslavija je izgubila 1-3, jedini pogodak za plave postigao je Bokšić. On će ubuduće golove postizati za vatrene. Znao sam. Nisam mogao zaspati. Let je bio ugodan, nije mi dugo trajao. Taman sam sredio dojmove, pogledao umjetničku sliku koju su mi brže-bolje stavili pod ruku kao prvome strijelcu. Vozile me dovelo do moje kuće u Metzu. Ušavši u kuću jedva sam čekao da dođem do telefona. Da nazovem u Zagreb i Split, da čujem što ima… A ima toliko toga. Hrvatska opet pobjeđuje! A i predsjednika Molinarija ću izljubiti. Zamisli da nisam bio tamo…


Stadion u Maksimiru (Zagreb, 17. listopada 1990.)
HRVATSKA – SAD 2-1 (2-0)
HRVATSKA: Ladić (Gabrić), Vulić, Čelić, Dražić, Kasalo, Peršon (Židan), Shala, Kranjčar, Cvjetković, Asanović, (Mladenović), Mlinarić
SAD: Meola, Tritscuh, Balboa, Armstrong, Fraser, Banks (Windischmann), Harks, Eichmann (Bliss), Krumpe (Dayak), Murray, Vernes
SUDAC: Coppetelli (Italija). GLEDATELJA: 30.000
ŽUTI KARTONI: Murray, Shala i Balboa
STRIJELCI: 1-0 Asanović (29), 2-0 Cvjetković (34), 2-1 Dayak (80)
IGRAČ UTAKMICE: Marko Mlinarić

Jel se ima di u Splitu kupit ta knjiga?

Usput,ne mogu virovat,235 stranica o HRVATSKOJ reprezentaciji,i 800+ o SRBIJANSKOJ na HRVATSKOM forumu (?!)
(Nemojte krivo shvatit post,nije nikakav nacionalizam,nego ne mogu virovat jednostavno,da Srbi više pišu o svojoj reprezentaciji nego mi o svojoj)

joj daj čovječe vrati se temi(na svakoj temi spamaš),prvo ste zatrolali 2 stranice s glupostima sad idete dalje s istim,eto da ti je srce na mjestu,oni imaju jednu temu za sve moguće svoje veze s reprezentacijom,a ne posebne teme,a mi imamo svakog igrača,za svaku tekmu,trenera,jel ti sad srce na mjestu,da imamo samo ovu temu za to imali bi 5000 stranica....možemo natrag na temu?

Ok,možemo.

Imali su oni i skupinu D za svoju reprezentaciju,ali dobro,nema veze.

ne znam stvarno jel ima, ja sam je kupio kad se prodavala uz slobodnu, a vjerojatno ima negdje, malo prokopaj

"ISPRED tebe je mirno ljeto, Hrvatska nije na Svjetskom prvenstvu... Zapitaš li se ikada jesi li pogriješio što nisi odabrao Švicarsku?", klišejem je voditelj Energy radija iz Zuericha pokušao začiniti intervju s Mladenom Petrićem.

Priča je dobro poznata, i odavno prežvakana. Petrić je samo jedan u nizu igrača kojeg je majka Švicarska odgojila za druge. Iako je bio Baselov udarnik, tadašnji izbornik Hrvatske Zlatko kranjčar nije ga se sjetio uoči kapmanje za SP u Njemačkoj. No, dolaskom Slavena Bilića HNS je krenuo po ono što i njemu pripada. Nastavak znate: sedam Petrićevih pogodaka u kvalifikacijama za Euro, pa ona nezaboravna slika s Wembleyja, i blagi pad na Bilićevoj rang ljestvici napadača u utrci za Južnu Afriku....

Što je Petrić mogao odgovoriti švicarskom reporteru? Neobavezni razgovor o supruzi Despini i njezinim poslovnim planovima, ljubavi prema ultimate fightu i Michaelu Jacksonu, naglo je ušao u ozbiljne vode. A Petrić se ponio diplomatski;

"Moram reći da me ponekad brine odluka koju sam donio. Ali mislim da je to normalno. Puno puta našao sam se pred tim pitanjem, i kada pogledate što je hrvatska reprezentacija propustila na Euru te u kvalifikacijama za SP, sa sportske strane može se reći da sam pogriješio. No, osim srca Hrvatskoj su me privukli i razni savjeti... Ne ispadne u životu sve uvijek objektivno."

------------------------------------------------------------------------------------

čekaj on se odlučio i onda se "puno puta" našao opet pred tim pitanjem jel dobro izabrao?pa Hrvatska je na Euru prošla skupinu,Švicarska nije ni bila tam,doduše Hrvatske nema na SP,al Švicarska nije prošla skupinu,o čem taj laprda?sa sportske strane je pogriješio?e moj Mladene,ako nekog srce vuče nekud,taj ne mozga "puno puta" o tome

Jel ti govoriš o prvenstvu u Austriji i Švicarskoj da Švicaraca nije bilo?!

"kvalificirali" se ko i Austrijanci,i ko i Austrijanci su se divno proveli