Dakle, što je problem kod HR reprezentacije gledajući ovo prvenstvo.
Pa reklo bi se da jednostavno moramo poraditi na širini - ništa novo,
ništa nečuveno - pa makar i na silu. I jedino su po tome ove posljednje
prijateljske opravdane.
Glavni problem pristupa našeg stožera je kod pristupa kvalifikacijama i
u krilatici koju sad parafraziram: ''U HRVATSKU REPREZENTACIJU SE TEŠKO
UPADA i IZ NJE SE TEŠKO ISPADA''.
Svi znamo da nemamo toliku širinu da bez ikakvog gubitka kvalitete
zamijenimo svih početnih 11. No, ovakav stav dovodi do samozadovoljstva
i tromosti ekipe - pa makar na podsvjesnoj razini. Prava krilatica bi
trebala biti: ''U HRVATSKU REPREZENTACIJU SE TEŠKO UPADA - i LAKO SE
LETI IZ NJE ZBOG NEZALAGANJA ili X-Y''.
Dobro je da svako dijete zna našu prvu postavu, ali ako se ista forsira
kroz čitave kvalifikacije dolazi na turnir - izraubana i pročitana od
strane svih protivnika. Stoga bi zadatak našeg stožera bio da što više
novih igrača kroz nadolazeće kvalifikacije igra - barem s ovim
najslabijim momčadima.
Ne možemo biti konkurentni na velikoj sceni ako se jednostavno
ograničavamo na prešaltavanje istih 11 u drugačije formacije. Moramo
imati oko 4, 5 ljudi koji mogu ući i barem dodati nešto novo u igru s
nikakvim ili eventualno malim gubitkom kvalitete. Istim tim zamjenama
će sigurno samopouzdanje rasti polako s ulascima i pobjedama protiv
npr. Andore pa nešto jačih protivnika - nego da ih se ubacuje direktno
u vatru u naravske debakle s jakim reprezentacijama poput naših
posljednjih susreta s Engleskom. To jednostavno ubije bilo kojeg igrača
u pojam, a javnosti potvrđuje mantru kako mi izvan prvih 11 jednostavno
ne možemo ništa kvalitetno postići.
O tome sadašnji stožer nije razmišljao na vrijeme - i to im se obilo u
glavu. Drago mi je bilo vidjet kroz ove posljednje prijateljske da se
vidi kako su naučili na svojim greškama.
Ubacivanje različitih igrača na različite pozicije za vrijeme slabijih
kvalifikacijskih tekmi također će - barem podsvjesno - držati službene
prvotimce podalje od samozadovoljstva koje dovodi do inertnosti. Nije
bitno radi li se o ključnom igraču ili kapetanu (titula koja kod nas
nije nikad toliko značila kao kod nekih drugih nacija).
Mislim - nije teško odigrati prvo poluvrijeme protiv slabijeg
protivnika bez npr. Luke Modrića - kako bi dobili neki osjećaj
snalaženja i u toj situaciji. Recimo da igramo prvu utakmicu na
nadolazećem prvenstvu bez Luke pošto sanira neku ozljedu. Ne možemo
samo stisnuti fige i nadati se da će svi biti zdravi. Ako rezultat
utakmice nije povoljan nakon prvog poluvremena - uvijek možemo ubaciti
Luku u drugom poluvremenu.
Stožer bi trebao stvoriti koheziju i udobnost na terenu između puno
više igrača na terenu od samo početnih 11 i eventualne 1 ili 2 zamjene.
Stav prema javnosti bi se trebao stubokom promijeniti - u smislu da se
nakon prijateljskih ili kvalifikacijskih s objektivno slabijim
protivnicima ne izlazi s izjavama - ''igrali smo kao Barcelona''. Stav
bi i nakon poraza i nakon pobjede trebao biti otprilike - ''imamo još
puno za popraviti i naučiti''. Ništa drugo. Jednako kao moto po kojem u
utakmice s Andorom ili s Brazilom ulazimo uvijek s postocima 50/50 za
pobjedu jedne ili druge momčadi - a na nama odnosno reprezentativcima
je da promjene taj odnos na terenu u našu korist. To bi trebao biti
službeni stav - koji će sigurno kroz vrijeme umrtviti i najusijanije
glave.
Čak sam razmišljao o topicu na kojem bi forumaši u pobjedima ili
porazima analizirali sve pojedine greške na tekmi (loša postavljanja,
izgubljene lopte, obrambene greške itd.) kroz sve kvalifikacijske - pod
pretpostavkom da uvijek ima nekoga i na samoj tekmi koji vidi što
kamera ne hvata. Dakle, topic samo o greškama i stvarima koje treba
popraviti. Ništa hvalospjevi, offtopici, Fontane, greške sudaca, izjave
prije i poslije tekme jer ima dosta o tome. Ovo bi bilo čisto s
nogometne strane. Dakle, to bi bio samo prijedlog na vagi jer stvarno
ima već dosta topica, a i trebalo bi biti dosta zainteresiranih za tako
nešto - s disciplinom za ne offtopičarenje. Mogli bi tako i pratiti
eventualni napredak u nekim segmentima kod svih igrača i njihove
kohezije kroz kvalifikacije.
Isprobavanje više igrača u ''živim'' utakmicama automatski daje stožeru
više opcija za postavljanje igre na turniru - ubacivanje pojedinaca sa
specifičnim zadacima u skladu s atributima/načinom igre protivnika.
Dakle, bez dramatičnih promjena kao što je npr. na EP 2008. bilo
igranje B momčadi s Poljskom. A momčad - nakon te male pauze nije bila
na visini protiv Turske. I to je često dokazana činjenica kod
turnirskog načina - kako ''preskakanje'' zadnje utakmice u grupi kada
si siguran u prolaz odmarajući glavni kostur momčadi - jednostavno NE
FUNKCIONIRA. Izlazi se iz ritma takmičenja i u eliminacijskoj dolazi do
lošije performanse.
Ta treća tekma - nakon eventualne prve dvije pobjede - bi se trebala
koristiti tako da se zamijene samo igrači koji saniraju ozljede, a
glavni nositelji - kao što je kod nas Luka - trebaju biti pošteđeni
zadnjih pola sata (ovisno o kretanju tekme).
Ali ako postignemo - što nam je cilj - ''aktivnu momčad'' sa 17-18
igrača - ni nemamo B tim. Ali to se ne postiže samo deklarativnim
izjavama pred i poslije utakmice s Poljskom - treće u skupini - nego
demonstracijom na terenu kroz kvalifikacije.
Stožer s ovom - objektivno dosta slabijom kvalifikacijskom skupinom -
ima savršenu priliku da mnogim tim dečkima s klupe postupno usadi
dovoljno samopouzdanje (gradiranjem težine suparnika) i stopi ih u
momčad - na terenu. S tim da stožer promijeni svoj CEHovski stav gdje
si u reprezentaciji siguran kao u gnijezdu i uvijek drži otvorena vrata
za igrače koji se u svojim klubovima pokazuju u velikoj formi - sve do
samog turnira. Ovo potonje nije moguće ako se oni koji jesu u
reprezentaciji drže kao svete krave.
Ne sumnjam ja u njihovu želju i volju igre za rep. - nego mislim na
opći psihološki pristup koji se sa stožera dalje projicira na naciju.
Uvijek će biti novinara senzacionalista u nas koji će odlaziti u
ekstreme kako bi prodali svoju novinu, ali stožer i igračima ne bi
takvima trebali podilaziti nego se s njima sukobljavati - u skladu
krilatice - ništa od toga nije istina dok se ne dokaže na terenu.
Proglašavanje rata euforičarima (ne optimistima) može također dovesti
do dodatne pozitivne kohezije u momčadi. Mnogi veliki treneri tipa
Murinho, Ferguson koriste ovu taktiku kako bi izvlačili iz njih inat
prema ''svima onima koji sumnjaju u njih - a to bi bili svi''.
Nije poanta da Bilić i ekipa budu omiljeni među novinarima i svima nama
- nego da im momčad vjeruje. Lako ćemo im mi vjerovati kasnije - kad
dođu s rezultatima.
Plasiranje na EP - i npr. teoretska pobjeda u svim utakmicama u grupi
ne smije biti povod da govore - ''bit ćemo prvaci'' - nego samo još
jedan povod da kažu - ''moramo još poboljšati naš sustav i naučiti iz
grešaka u grupi''. Samo tako se može do velikog rezultata. Možda nemamo
kvalitet da igramo kao Španjolska, ali nije ga imala ni Grčka - koja je
s pravim mentalnim stavom stigla do velikog rezultata.
Također je jasno po dosad viđemo na SP-u - da bi naš jadni i bijedni
savez trebao pokušati organizirati prijateljske susrete s momčadima iz
Latinske i Centralne Amerike - ako je to moguće. Oni nam nikada nisu
pasali i JAR 2010. je jasno pokazao kako je takve brze i tehnički
potkovane ekipe ekstremno teško pobijediti. Dakle, ne trebaju nam
susreti s europskim velikanima - ali ne trebaju nam ni susreti s
europskim B šeširom jer nema vajde od toga.
Recite mi da sam lud - ali ja sam za to da HR rep, ako se kvalificira
za Euro, obavi mjesec dana ranije - visinske pripreme u Lat. Americi i
ima tamo turneju prijateljskih tekmi - recimo 3 tekme. Ionako kamp
nemamo - niti ćemo ga imati kako stvari stoje. Maknu se od sve pompe i
pritiska te igraju protiv stvarno jake opozicije. Ako možeš probiti
bunker Čilea ili Paragvaja - sigurno ćeš moći probiti slovenski ili
poljski. Ionako poanta pripremnih ne bi trebala biti da sam sebi
pokažeš koliko si jak - nego da igrači vide koliko je turnir TEŽAK.
[uredio Dropshotski - 30. lipnja 2010. u 16:01]
Hrvatska košarka - Povratak u budućnost...